Velika tragedija potresla je u subotu naselje Hodžići kod Doboja nakon što je poginuo devetnaestogodišnji Mehmed Hasanamidžić. Nesretni mladić je, kako je potvrđeno iz Policijske uprave Doboj, stradao od protupješadijske mine dok je pokušavao vratiti koze koje su zalutale u obilježeno minsko polje.
“On mi je bio sve. Radio je, vrijedan bio. Borili smo se zajedno za koru kruha. Otišao je gore da čuva koze koje često odlutaju u minska polja. Pokušao je da ih vrati. I tu je nešto puklo. Kažu, nema više tvog Mehe. Raznijelo ga svega. Da je barem invalid ostao da ga gledam”, rekla je kroz suze njegova majka Ferida Hasanamidžić u izjavi za Avaz.
O Mehmedu su s toplinom govorili i njegova nastavnica i komšije – dijete skromno, uvijek nasmijano, koje je živjelo teško i prekratko. Njegova porodična tragedija još je veća ako se zna da je i otac Mihret prije nekoliko godina stradao od mine koja mu je otkinula nogu, kasnije je preminuo.
Život u minskom polju
Hodžići su jedno od prvih povratničkih sela nakon rata u BiH, smješteno na entitetskoj liniji. Ta linija doslovno prolazi kroz domove, a mine kroz živote ljudi.
“Nalazimo se na ničijoj, miniranoj zemlji. To što ni sami ne znamo da li pripadamo Federaciji BiH ili Republici Srpskoj i nije prevelik problem. Međutim, do problema dolazi ako neko želi otvoriti trgovinu ili nešto slično – tada zapadnemo u birokratske zavrzlame”, govore mještani.
Od 2000. godine do danas, u Hodžićima je najmanje pet osoba poginulo, a više ih je povrijeđeno u eksplozijama mina. Neki su dijelovi očišćeni, ali mine su i dalje gotovo na svakom koraku.
Mještani su s vremenom postali otporni na strah. Neki od njih sami vade mine iz zemlje i deaktiviraju ih, svjesni da tako riskiraju život. “Nećemo dočekati da dođu i da nam očiste, šta ćemo, moramo to sami”, kazao je Mihret Hasanamidžić otac nastradalog Mehmeda za N1 u razgovoru prije desetak godina , Mihret je izgubio tada pričao kako je izgubio nogu od mine, a sam je iz zemlje izvadio i deaktivirao gotovo stotinu komada.
Njegov komšija Salih izgubio je suprugu u eksploziji, a on je teško ranjen. Ostao je sam sa kćerkom, bez sredstava za život, uvjeren da “mine neće biti očišćene dok nas sve ne pobiju”.
Poseban užas u selu tada je izazvao prizor dječjeg igrališta opkoljenog minama. Djeca se igraju na betonu s koševima i golovima, a nekoliko metara dalje stoje crvene table s mrtvačkom glavom. “Strah nas je uvijek kad odu na igralište, dovoljno je da lopta ispadne”, pričali su tada roditelji.
“Ničija zemlja” između entiteta
Da Hodžići nisu usamljen slučaj pokazuje i primjer mjesne zajednice Stanića rijeka, između Doboj Istoka i Doboja. Nekoliko zaseoka nalazi se na entitetskoj liniji, zbog čega ih ljudi nazivaju “Ničija zemlja”.
Dvadeset godina nakon rata, entitetske civilne službe tek su počele zajednički uklanjati mine. Dok jedni pokazuju očišćena polja na kojima sada sade krumpir, drugi ukazuju na brda na koja se ne smije kročiti.
Tu se i danas čuvaju ovce, ali pod stalnim rizikom. “Sve je ovo bilo minsko polje, nemaš kud ići. Ljudi su čistili sami, ali nije sigurno. Vidiš onu draču tamo – tu su bile mine. To je sve minsko polje”, govori jedan od mještana.
Za mnoge obitelji mine su značile gubitak najbližih. Adilu je mina ubila oca, a Latifu brata. Tri desetljeća poslije rata – BiH i dalje najzagađenija minama u Evropi
Podaci BHMAC-a za 2025. pokazuju razmjere tragedije:
Više od 820 km² zemlje – oko 1,6 % teritorije BiH – i dalje je kontaminirano minama.
Od prvobitnih 4 180 km², očišćeno je oko 3 360 km².
U BiH se i dalje procjenjuje da ima oko 180.000 mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava.
1 398 zajednica i oko 264.000 domaćinstava živi uz minski sumnjiva područja.
Od 1996. do 2023. godine zabilježeno je 1 832 žrtve mina, od čega 558 poginulih i 1 274 povrijeđenih.
Iako postoji plan da se do 2027. deminira po 75 km² godišnje, tempo je prespor u odnosu na potrebe. BiH ostaje najzagađenija država u Evropi i među prvih deset u svijetu.
Smrt devetnaestogodišnjeg Mehmeda Hasanamidžića tragičan je podsjetnik da mine i 30 godina nakon rata ubijaju.
Hodžići i druga sela na entitetskim linijama žive u stvarnosti gdje je smrt doslovno zakopana ispod zemlje.
