Kandidat Petorke za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Zdenko Lučić objavio je na društvenim mrežama opširno obraćanje predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću, u kojem ga optužuje za laganje, krivotvorenje, pljačku branitelja te višegodišnju zlouporabu političke moći i javnih resursa.
Na početku objave Lučić navodi kako je danas vidljivo da slabi politička moć Dragana Čovića te tvrdi da se mijenja političko raspoloženje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Pozivajući se na snimku sjednice Hrvatskog narodnog sabora (HNS), Lučić tvrdi kako je Čović tijekom svog izlaganja pokušao zavarati javnost izjavom da su upravo 2000-ih godina zaštitili hrvatski narod kao politički narod, piše portal Istina media.
Prema Lučiću, starije generacije pamte to razdoblje, dok mlađi, kako navodi, na javno dostupnim portalima mogu pronaći dokumente koji se odnose na SOKO, MONDO, Hercegovačku banku, privatizacije, transformacije vlasništva, stanove i drugu imovinu te sami zaključiti zbog čega su, kako tvrdi, hrvatskom narodu umanjena prava izborena u Domovinskom ratu.
Usporedba s knjigom “Prevarant”
Lučić u objavi uspoređuje Dragana Čovića s glavnim likom knjige “Prevarant” španjolskog književnika Javiera Cercasa, koja govori o Enricu Marcu, čovjeku koji je desetljećima lažno tvrdio da je bio zatočenik nacističkog logora.
Navodi kako je o Čovićevim prevarama već napisano dovoljno da bi se, uz manje dopune, mogla objaviti ozbiljna knjiga, bilo iz pera književnika, istraživačkog novinara ili znanstvenika koji bi, kako ističe, analizirao način na koji je provođena vlasnička transformacija i upravljanje javnim resursima.
Optužbe za manipuliranje dokumentima HDZ-a BiH
Lučić tvrdi da je Čović krajem devedesetih godina, koristeći memorandume i pečate HDZ-a BiH, sastavljao dokumente o sjednicama i odlukama koje se, kako navodi, uopće nisu održale.
Poziva se na dokument iz siječnja 1998. godine u kojem se Čović, potpisan kao predsjednik Gradskog odbora HDZ-a, obraća predsjedniku Višeg suda u Mostaru Vjekoslavu Lovriću sa zahtjevom za privremenu obustavu sudskih aktivnosti vezanih uz transformaciju vlasništva više mostarskih poduzeća, među kojima su Tehnoplin Mostar, GP Vranica Mostar, Tiskara F. Miličević Mostar, Energopetrol Mostar, GP Hercegovina-niskogradnja Mostar, Žitopromet Mostar, Projektant Mostar i Hercegovina-auto Mostar.
Istodobno ističe kako, prema njegovim tvrdnjama, nije zatražena obustava aktivnosti u poduzeću SOKO, gdje je, kako navodi, provođena transformacija vlasništva koja je omogućila stjecanje višemilijunski vrijednih nekretnina za nekoliko tisuća konvertibilnih maraka.
“Certifikatima opljačkao branitelje”
Lučić u objavi tvrdi kako je Čović omogućio svom krugu menadžera, prijatelja, rodbine i kumova financijska sredstva kojima su kupovani certifikati po cijeni od dva do tri posto njihove nominalne vrijednosti.
Navodi kako su prihodi koje je SOKO ostvarivao poslovanjem s HVO-om preusmjeravani na nerezidentne račune fizičkih osoba u Croatia banci d.d., Podružnica Metković, odakle su, tvrdi, korišteni za kupnju certifikata.
Posebno spominje tadašnju zamjenicu direktora podružnice, za koju navodi da je bila supruga Branka Kolobarića i kuma Dragana Čovića.
Prema Lučiću, Čovićev stvarni prioritet tijekom cijele političke karijere bilo je stvaranje osobne moći i kontrola javnih resursa kroz upravljanje javnim poduzećima, agencijama i ministarstvima u sredinama s hrvatskom većinom.
Dodaje kako, unatoč dugogodišnjem izbjegavanju pravosudnog procesuiranja zbog brojnih afera, smatra da djela ratnog profiterstva ne zastarijevaju.
Optužbe vezane uz MONDO i Hercegovačku banku
U završnom dijelu objave Lučić podsjeća i na projekte MONDO i Hercegovačku banku, za koje tvrdi da su imali ključnu ulogu u umanjenju prava hrvatskog naroda te bogaćenju Čovića i njegove skupine.
Za MONDO navodi kako nije funkcionirao kao klasično tržišno poduzeće, nego kao političko-financijski instrument kroz koji je preusmjeravan javni i proračunski novac.
Tvrdi da je društvo preuzelo opremu, vozni park i financijska sredstva institucija nakon formalnog gašenja administrativnih tijela Hrvatske Republike Herceg-Bosne te da je, prema dostupnim izvještajima, 216 milijuna maraka koje je doznačila Republika Hrvatska preusmjereno u privatna društva povezana s Čovićem i njegovom skupinom.
Na kraju objave Lučić iznosi tvrdnju da je Čović krajem devedesetih i početkom 2000-ih godina, koristeći političku i financijsku moć, novcem raspolagao na način da su se, kako navodi, kupovale nekretnine i pokretnine sucima, tužiteljima, financijskim policajcima, poreznim djelatnicima i pripadnicima akademske zajednice.
Zaključno navodi kako su mu, prema njegovim tvrdnjama, tu “darežljivost” kasnije vraćali kroz sudske i druge postupke u kojima su nestajali dokazi, mijenjane presude, kaznena djela prikazivana kao normalna te omogućavano akademsko napredovanje.
