Ekonomska znanost je, zahvaljujući doprinosima američkog ekonomista Ludwiga von Misesa i britanskog nobelovca Friedricha von Hayeka, rođenih u Austriji i začetnicima tzv. austrijske ekonomske misli, prije točno 100 godina spoznala da se nacionalne ekonomije razvijenih zemalja kreću u ciklusima. Poslovne cikluse obilježavaju faze ekspanzije, vrhunca, naglog pada ekonomskih aktivnosti (recesije) i oporavka – navodi ekonomski analitičar, dr. sc. Damir Novotny, prof. stručnih studija iz Zagreba, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:
Tijekom 20. i početka 21. stoljeća razvijene su ekonomije (recesije se, naravno, ne događaju u ekonomski nerazvijenim zemljama) doživjele petnaest razdoblja recesija, koja su u pravilu trajala relativno kratko. Nakon svakog naglog pada ekonomskih aktivnosti nacionalne ekonomije doživjele su nagli oporavak i dugoročna razdoblja ekspanzije, dakle ekonomskog rasta. Najduže razdoblje ekspanzije trajalo je 120 mjeseci, između 2010., kada je počeo oporavak od velike financijske krize, i 2020., koju je obilježila kriza zbog COVID-19. Ciklički pad ekonomskih aktivnosti mogu izazvati unutrašnji ili vanjski šokovi, poput ratova (Jomkipurski rat između Izraela i arapskih zemalja u studenome 1973. ili, primjerice, agresija Rusije na Ukrajinu, koja je počela u veljači 2022.). Tržišta u pravilu reagiraju burno na vanjske šokove, ali se u kratkom roku naviknu na nove okolnosti. Rusko-ukrajinski rat, unatoč proširenom mišljenju, nije izazvao usporavanje ekonomskih aktivnosti – EU je 2022. godine zabilježio rast BDP-a od 3,4 %.
BRZ OPORAVAK
Hrvatska ekonomija vrlo se sporo oporavljala nakon financijske krize u 2009. godini – oporavak je trajao šest godina. Nakon ulaska u članstvo EU-a hrvatsko nacionalno gospodarstvo počelo je povećavati svoju otpornost na vanjske šokove, zahvaljujući prije svega prihvaćanju razvijenih europskih institucija, kao skupove pravila makroekonomskog upravljanja, i uspješnom uključivanju malih i srednjih poduzeća u integrirano europsko tržište. Vrlo snažan pad ekonomskih aktivnosti u 2020. godini, kao posljedica širenja bolesti COVID-19, izazvao je pad BDP-a u visini od 8,1 %, ali je oporavak slijedio već 2021. godine, u kojoj je rast iznosio 10,5 %. Hrvatska je ekonomija postala otpornija na ekonomske cikluse i brže se oporavlja nakon neizbježnih recesija (recesije su u budućnosti neizbježne, ali ne možemo pouzdano prognozirati u kojem će trenutku doći pada ekonomskih aktivnosti). Postoje, dakle, brojni argumenti za tvrdnju da hrvatska ekonomija nije bila u boljem stanju nikada u svojoj povijesti. Međutim, i dalje ostaje otvoreno pitanje zašto Hrvatska u ekonomskom smislu zaostaje za ostalim zemljama istočne Europe.
Nakon ulaska u Europsku monetarnu uniju, uže područje EU-a i ekonomski najrazvijenije područje na svijetu, može se očekivati da će hrvatska ekonomija zasigurno ostvarivati brži rast od zemalja koje su ostale izvan europodručja. Kao rezultat antiinflacijskih mjera Europske središnje banke, inflacija u eurozoni, pa tako i u Hrvatskoj, usporava. U idućim će godinama stope inflacije vrlo vjerojatno biti relativno niske ako se ne dogodi nekakav veći šok na energetskim tržištima. Očekivani rast BDP-a će se u 2023. i 2024. godini kretati između 2,1 % i 2,5 %. Hrvatska ekonomija vjerojatno će ostvarivati u sljedećim godinama više stope rasta od prosjeka europodručja, kao rezultat rasta investicija pretežito javnog sektora koje su financirane iz EU fondova i koje su izazvale snažnu potražnju na domaćem građevinskom sektoru. Korištenje europskih fondova iz paketa Nove generacije EU-a i Višegodišnjeg financijskog okvira za razdoblje 2021. – 2027. također će utjecati na usporavanje rasta javnog duga i snižavanje udjela javnog duga u BDP-u.
Hrvatska Vlada je, prema mišljenju ovog autora, potpuno nepotrebno intervenirala na tržištima 2022. i 2023. godine. Visoke stope rasta cijena snažno su povećale prihode državnog proračuna iz poreza na potrošnju (PDV i trošarine) kao glavnog izvora poreznih prihoda. Rast poreznih prihoda omogućilo je povećavanje javne potrošnje i Vladine intervencije iz državnog proračuna. Inflacija je, međutim, uvijek i svagdje monetarni fenomen koji se može zaustaviti isključivo smanjivanjem, a ne povećavanjem količine novca kod potrošača. Snažno podizanje kamatnih stopa u kratkom roku, nezabilježeno u monetarnoj povijesti, kakvo je provela Europska središnja banka jedini je odgovor na rast cijena. Mjere ECB-a pokazale su se uspješnima i rast cijena je usporio u drugoj polovini 2023. godine. Fiskalne intervencije koje je provela hrvatska Vlada u ekonomskom smislu ne samo što nisu bile korisne nego su i poslale pogrešne signale akterima na tržištu i stvorile nove strukturne i tržišne neravnoteže. Horizontalno djelovanje Vladinih mjera, dakle podjednako usmjerene imućnijim i manje imućnim kućanstvima, zasigurno je glavni prigovor. Smanjivanje negativnih socijalnih učinaka inflacije ne ostvaruje se kontrolom cijena, nego socijalnim politikama usmjerenima kućanstvima kojima je doista potrebna pomoć. U uvjetima visokih stopa inflacije vlade u tržišno orijentiranim ekonomskim sustavima pomažu ekonomskim akterima snižavanjem poreza, nikako ne kontrolom cijena i elementima “dogovorne ekonomije”.
SEKTORI RASTA
Stope rasta BDP-a nakon ulaska u članstvo EU-a i EMU-a solidne su i očekivane, nikako ne kao rezultat provođenja strukturnih promjena (koje i dalje izostaju), nego kao rezultat ubrzane konvergencije prema razvijenim tržištima EU-a. Korištenje EU fondova i vrlo uspješna integracija malih i srednjih poduzeća u nabavne lance zapadnoeuropske industrije te ubrzani rast poduzeća iz IT sektora, uz standardne učinke turizma, glavni su pokretači rasta hrvatske nacionalne ekonomije. Međutim, prosječne stope rasta BDP-a u protekla dva desetljeća znatno su niže od rasta nacionalnih ekonomija ostalih istočnoeuropskih zemalja. U tom smislu samozadovoljstvo vladajućih političara nije opravdano. Poduzeća iz IT sektora ostvaruju nevjerojatne poslovne rezultate, za koje Vladine politike zasigurno nisu zaslužne. Neka poduzeća iz tog sektora postali su “jednorozi”, odnosno dosegnula su tržišne vrijednosti iznad milijarde eura. Neka od njih danas vrijede više od INA-e.
Ulazak u EMU i podizanje kreditnog rejtinga zasigurno će privući direktna strana ulaganja izvan sektora nekretnina. Na žalost, dosadašnja ulaganja iz inozemstva u pravilu su se odnosila na financijski sektor, turizam, nekretnine i vrlo mali broj industrijskih ulaganja. Opravdano bi bilo očekivati da će mala hrvatska ekonomija, kao dio europodručja, postati interesantna velikim industrijskim ulagačima. Taj trend, ponovo, nije povezan s unutrašnjim promjena i znatnim poboljšavanjem općih uvjeta poslovanja, nego prije svega s ubrzanim približavanjem Hrvatske središnjim područjima u EU-u.
Financijski položaj i bogatstvo kućanstava znatno se povećalo u proteklim godinama, unatoč prevladavajućem suprotnom javnom mišljenju. Tu tvrdnju potkrepljuju podatci o rastu štednje i distribucije štednje malim štedišama. Samo mali broj kućanstava raspolaže vrlo visokim štednim ulozima. Međutim, opći rast cijena nekretnina povećao je bogatstvo kućanstava koja su početkom 1990-ih vrlo povoljno otkupila društvene stanove. Unatoč često niskim dohodcima od plaća i mirovina, ta se kućanstva mogu smatrati bogatima. Nerijetko se te nekretnine koriste kao izvor dodatnih prihoda u turizmu, uz vrlo povoljne porezne uvjete. Cijene poljoprivrednog zemljišta su, osobito u Jadranskoj Hrvatskoj, doživjele također snažan rast. Bogatstvo kućanstava koja raspolažu nekretninama se tako nakon ulaska u EU umnogome povećalo. Plaće od nesamostalnog rada rasle su znatno iznad rasta produktivnosti, osobito u javnom sektoru. U najlošijem položaju ostala su kućanstva s malim mirovinama i bez vlasništva nad nekretninama te kućanstva koja na tržištu faktora proizvodnje nude samo svoj rad. U tom segmentu hrvatskog društva dogodio se veliki val iseljavanja prema razvijenim zemljama, s visokom razinom opće gospodarske produktivnosti, kakvu ima Irska (najveću produktivnost rada u Europi ima ta zemlja) i u kojoj je dio hrvatskih građana mogao svoje radne sposobnosti ponuditi poslodavcima uz znatno više naknade nego u Hrvatskoj.
ZAMKE PRORAČUNA
Hrvatska Vlada nastavlja s vođenjem politike rasta proračunske potrošnje. Planirani rast proračunskih troškova u 2024. godini se djelomično može opravdati korištenjem EU fondova koji prolaze kroz državni proračun. Međutim, javna potrošnja i dalje je vrlo visoka. Ako fiskalna potrošnja raste iznad prihoda, te ako Vlada planira nastaviti sa stvaranjem manjkova u državnom proračunu (koji se moraju financirati zaduživanjem i rastom javnog duga), prostor za snižavanje ukupnog poreznog opterećenja ne postoji. S druge strane, visoki porezi opterećuju privatni sektor, koji često ulazi u zonu sive ekonomije kako bi se izbjegla porezna presija (“ekonomija u sjeni” u Hrvatskoj je vrlo visoka, prema nekim istraživanjima čak oko 28 % BDP-a), i smanjuju motivaciju za poduzetnička ulaganja. Dakle, ekspanzivna fiskalna politika zasigurno nije smjer Vladinih politika koji bi ekonomisti u dugom roku smjeli podržati.
Piše: Damir NOVOTNY
Discussion about this post