Izvor u Sudu BiH za Večernji list BiH potvrdio je pak kako je sudski spor zapravo izgubila Azra Zornić, politička aktivistica iz grupacije Demokratske fronte, stranke koja se zauzima za to da kroz navodne europske standarde sruši daytonski državnopravni poredak.
“Sud BiH odbacio je kao nedopuštenu žalbu žaliteljice izjavljenu na sadržaj glasačkog listića zbog korištenja pridjeva ‘hrvatski‘, ‘bošnjački‘ i ‘srpski‘ uz članove Predsjedništva BiH.” Ovo je objavio na svom profilu na X-u ministar pravosuđa Bosne i Hercegovine Davor Bunoza, čime je zainteresirao javnost, no nije otkrio druge pojedinosti ove zanimljive odluke. Izvor u Sudu BiH za Večernji list BiH potvrdio je pak kako je sudski spor zapravo izgubila Azra Zornić, politička aktivistica iz grupacije Demokratske fronte, stranke koja se zauzima za to da kroz navodne europske standarde sruši daytonski državnopravni poredak. U pitanju je žena koja je uz pomoć suca u “zaleđu” Europskog suda za ljudska prava Farisa Vehabovića dobila jednu od presuda pred Europskim sudom za ljudska prava kojom se “načelo” ono što je kasnijom odlukom u predmetu Slavena Kovačevića posve zaustavio Europski sud za ljudska prava. A to je da se zloporabom i lažnim prikazivanjem žrtve pokušava promijeniti međunarodni sporazum – Okvirni sporazum za mir iz Daytona i Pariza.
Doznaje se kako je Sud BiH vrlo kratko, proceduralno, procijenio da se neće upletati u ovo pitanje koje je uredilo Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine. Radi se o odluci Žalbenoga vijeća Suda BiH, koje se u jednom drugom, ali vrlo sličnom slučaju ipak upustilo u donošenje odluke o meritumu. Pa čak i u tumačenje Ustava i Izbornog zakona, ali posve zanemarujući odluke Ustavnoga suda BiH o pitanju legitimnog političkog predstavljanja. I to u apelaciji Hrvatske stranke prava BiH protiv kandidature Slavena Kovačevića, koja se, prema tumačenju pravnika, također smatra nedopuštenom. Naime, da se vodilo istom logikom, Žalbeno vijeće moglo je napisati slično objašnjenje zašto, primjerice, Središnje izborno povjerenstvo više od dva i pol desetljeća koristi formulaciju “hrvatski”, “srpski” i “bošnjački” član Predsjedništva.
Za takvu terminologiju postoji izravno uporište u članku V. Ustava BiH, prema kojemu se Predsjedništvo sastoji od tri člana: jednoga Bošnjaka i jednoga Hrvata, koji se biraju s područja Federacije BiH, te jednoga Srbina, koji se bira s područja Republike Srpske. U odredbi o zaštiti vitalnog interesa dodatno se navodi da se prigovor bošnjačkog člana upućuje bošnjačkim izaslanicima, a prigovor hrvatskog člana hrvatskim izaslanicima u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH. Ako ga istakne član izabran s područja Republike Srpske, o tome odlučuje Narodna skupština RS-a.
Istodobno postoji odluka Ustavnog suda BiH iz 2000. godine, donesena u predmetu U-5/98, u sastavu u kojemu je bio i austrijski sudac Joseph Marko. Sud je tada ocijenio kako se ne može uspostaviti potpuna jednakost između teritorija i pripadnika kolektivnog državnog tijela te je kao primjer naveo da srpski član Predsjedništva nije isključivo predstavnik srpskog naroda, nego građana Republike Srpske. Takvo tumačenje, međutim, ne daje odgovor na pitanje zašto se iz Federacije BiH biraju dva člana Predsjedništva ako su obojica tek teritorijalni predstavnici svih građana istog entiteta.
Najnovija odluka Suda BiH zato predstavlja veliku pobjedu hrvatskih zahtjeva i potvrdu da nacionalne oznake članova Predsjedništva nisu proizvod političkog marketinga, nego proizlaze iz daytonske ustavne konstrukcije. Ona je ujedno dodatni razlog da hrvatska politika ustraje na tome da se formulacija hrvatskog, bošnjačkog i srpskog člana potpuno jasno ugradi u sve relevantne ustavne i izborne odredbe. Legitimno predstavljanje Hrvata u Predsjedništvu BiH pritom ostaje crvena crta ispod koje hrvatski politički predstavnici ne bi smjeli pristati.
