Sa Srbijom, dodaje, žele normalne susjedske odnose i suradnju, osobito ekonomsku, ondje gdje „obje države imaju svoj konkretan, ali i zajednički interes“.
Ukazuje da je Milorad Dodik najvažniji čovjek Zagreba u Bosni i Hercegovini te da je suradnja Andreja Plenkovića i Milorada Dodika duga i intenzivna i „na štetu i Bosne i Hercegovine, pa, ako hoćete, i na štetu dijela srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“.
Kada je riječ o eventualnom raskolu na relaciji Dodik – Vučić, Komšić je izričit: „Zna se tko je stariji u tom odnosu, bez obzira na poštovanje, jer je u konačnici riječ o snazi, a Vučić je tu snažniji, piše Danas.rs.
Je li službenom Beogradu i Zagrebu stalo do dobrih odnosa s Bosnom i Hercegovinom?
Komšić: Ciničan bi rekao da se Beograd sada više bavi sobom pa nema vremena baviti se Bosnom i Hercegovinom. Šalu na stranu, u posljednjih deset godina odnosi na relaciji Sarajevo – Beograd funkcionirali su po principu toplo–hladno. Bilo je zatezanja, ali nikada krivnjom bosanske strane, jer nismo mi krivi što Srbija skriva niz pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca koji su pobjegli iz BiH kako bi izbjegli izdržavanje kazne.
S druge strane, bilo je i nekoliko gesta koje su ulijevale nadu u poboljšanje odnosa i koje ne treba podcjenjivati, ali to su ipak samo geste.
Što se tiče odnosa Sarajeva i Zagreba, oni su znatno složeniji i prilično su zahladili u posljednjih deset godina. Sve je započelo još prije desetak godina neutemeljenim optužbama bivše predsjednice Hrvatske i njihovih sigurnosnih službi, a odnosi su se s vremenom dodatno zaoštravali. Zanimljivo je da je tada u Predsjedništvu BiH sjedio Dragan Čović.
Postoji i dodatna dimenzija odnosa Sarajeva sa Zagrebom, a odnosi se na nametnutu vlast u Federaciji BiH, koju je nametnuo Visoki predstavnik uz političku potporu Andreja Plenkovića. Ta vlada nema legitimitet građana jer vlast nije osvojena na izborima, nego suspenzijom Ustava Federacije BiH.
No sud o tome donijet će građani na predstojećim izborima 2026. godine, što će također odrediti buduću liniju odnosa prema Zagrebu. Linija koju danas vodi sarajevska Trojka prema Zagrebu ispod je razine dostojanstva.
Dodik stalno prijeti odvajanjem entiteta Republike Srpske, a Dragan Čović također iznosi secesionističku ideju „trećeg entiteta“. Kada se osvrnemo unatrag, čini se da su upravo Srbi i Hrvati svoju političku snagu očuvali opstankom Bosne i Hercegovine. Što vi mislite?
Komšić: Svi smo već odavno siti tih prijetnji koje nikoga ne impresioniraju niti ih se itko boji. One su više izraz želje nego stvarne snage.
Ne znam točno na koga mislite kada kažete Srbi i Hrvati, jer nisu svi Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini pristaše destruktivnih nacionalističkih politika. Ako mislite na ukupni politički položaj Srba i Hrvata u BiH, može se reći da ni u jednoj drugoj državi ne bi imali tako dobar status kao u ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini, pri čemu su na svome, što uopće nije sporno niti bi trebalo biti sporno.
Ono što jest sporno jest stalna intencija srpskih i hrvatskih nacionalističkih političkih opcija da, unatoč tom dobrom statusu Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, razore Bosnu i Hercegovinu i stave je pod kontrolu susjednih država. Koliko god to zvučalo bizarno s aspekta interesa Srba i Hrvata u BiH, jasno je da se radi o višestoljetnim nastojanjima.
Nadam se da će budućnost donijeti razrješenje tog proturječja, u najboljem interesu Bosne i Hercegovine i svih njezinih građana, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.
Za Andreja Plenkovića ste neprihvatljivi i on, prilikom obilazaka BiH, zaobilazi službeno Sarajevo i ignorira institucije BiH. Nedavno je, tijekom „svečanog“ prelaska neotvorenog graničnog prijelaza Gradiška, imao susret s Dodikom u Republici Srpskoj, što je, primjerice, zasmetalo i Vučiću, koji je ironično komentirao: „Želim im sve najbolje! Blago njima!“ Kako gledate na tu simbiozu HDZ-a i SNSD-a i postoji li, prema vašem mišljenju, raskol na relaciji Vučić – Dodik?
Komšić: Ne vjerujem u osobitu dubinu tog, kako kažete, raskola, ali vjerujem da postoje različiti politički interesi koji se, kada zatreba, prevladavaju. Zna se tko je stariji u tom odnosu jer je u konačnici riječ o snazi, a Vučić je tu snažniji.
Što se tiče Plenkovića i Dodika, njima sam gotovo podjednako neprihvatljiv jer nikada ne bih interese Bosne i Hercegovine podredio interesima Zagreba. Njihova suradnja je duga i intenzivna i na štetu je Bosne i Hercegovine, ali i dijela srpskog naroda u BiH, osobito onog dijela koji ne iskazuje političku lojalnost Miloradu Dodiku, odnosno dijela srpskog naroda koji želi suradnju sa Sarajevom, što Dodiku iznimno smeta.
Nedavno smo svjedočili njegovim bijesnim i neprimjerenim porukama zbog dobre suradnje građana Istočnog Sarajeva i Sarajeva. To mu izrazito smeta jer stalno nastoji proizvesti sukob između Sarajeva i građana Republike Srpske, no u posljednje vrijeme mu to ne uspijeva jer ljudi ne žele sukob i mržnju prihvatiti kao način života.
Dodik i njegovi partneri iz HDZ-a nisu zadovoljni mirom koji vlada, mirom koji je vrlo produktivan, čak i u ekonomskom smislu, jer su ljudi upućeni jedni na druge.
Dodik i njegovu stranku u toj proizvodnji mržnje i sukoba sa Sarajevom zdušno podržavaju i Zagreb te oba HDZ-a – i onaj u BiH i onaj u Zagrebu. Preko Dodika se bosanskohercegovački Srbi, osobito oni iz Republike Srpske, stalno usmjeravaju prema političkom sukobu sa Sarajevom kako bi Zagreb i HDZ-ove filijale u BiH iz toga izvukli političku korist.
U tome Dodik i Zagreb vide zajednički politički interes. Stalna obostrana denuncijacija Sarajeva raznim formalnim i neformalnim kanalima ono je na čemu neprestano rade, kako bi pritiskom na Sarajevo Zagreb ostvario svoje političke zahtjeve, a Dodik i SNSD dobili ono što traže. Može se sa sigurnošću reći da to u pojedinim trenucima izgleda potpuno koordinirano.
Netko može otvoreno reći da Dodik i Plenković vide opasnost u normalizaciji odnosa između Srba i Bošnjaka, i to ne bi bilo daleko od istine.
Dolazimo do paradoksa u kojem ljudi na terenu, primjerice u Istočnom Sarajevu, žele suradnju sa svojim susjedima u Sarajevu, dok Dodik, iz Banje Luke, zajedno sa svojim bliskim političkim partnerima u Zagrebu, čini sve da do toga ne dođe. Milorad Dodik je najvažniji čovjek Zagreba u BiH, neusporedivo važniji od Dragana Čovića.
Na Oxfordu ste se nedavno obratili kao prvi bosanskohercegovački dužnosnik nakon Alije Izetbegovića. Tada ste iznijeli tri glavna pravca vizije BiH nakon Daytona, među ostalim i tvrdnju da je „država onoliko snažna koliko su snažni njezini sigurnosni i obrambeni kapaciteti“. Koliko je Bosna i Hercegovina danas snažna u tom smislu?
Komšić: Ne onoliko koliko bih želio, ali dovoljno. Aktualna vladajuća većina oslabila je Bosnu i Hercegovinu u institucionalnom smislu. Već godinu dana nisu u stanju imenovati novog ministra sigurnosti, dok je prethodni završio u zatvoru. Ipak, Bosna i Hercegovina posjeduje sigurnosno-obrambene kapacitete potrebne za obranu u slučaju napada.
Podsjećam da se Republika BiH 1992. godine obranila s tek trećinom republičkog MUP-a te da je u obranu od agresije ušla kao država bez vojske, koju je gradila tijekom rata, što je gotovo presedan u međunarodnim sukobima. Danas imamo neusporedivo više, u svakom materijalnom smislu. O svijesti građana o položaju BiH da i ne govorim.
Kao treće, naveli ste ideju „platforme meritokracije“, odnosno vladavine znanja. Imate li dojam da su danas na vlasti, ne samo u BiH nego i u Srbiji te osobito u Crnoj Gori, ljudi s manjkom znanja, a viškom samopouzdanja, zbog čega su lako potkupljivi i štetni za države kojima upravljaju?
Komšić: Takav se dojam doista može steći. Dijelom je to posljedica postčinjeničnog vremena u kojem živimo, u kojem su dojmovi važniji od činjenica, a impresija važnija od istine, pa je i znanje postalo relativno. Upravo zato meritokracija koju sam spomenuo ima posebnu važnost jer, unatoč buci i zbrci, vjerujem da će u ključnim trenucima, kada treba preuzeti odgovornost, znanje i hrabrost doći do izražaja.
U ovakvoj atmosferi lakše dolaze do izražaja oni s viškom samopouzdanja, a manjkom znanja i elementarne pismenosti. Ne bih navodio loše primjere; oni su ionako prepoznatljivi.
Kakav je stav Europe i Sjedinjenih Američkih Država prema Daytonskom sporazumu? Ima li ideja o nekakvom „Daytonu 2“, koju zagovaraju predstavnici HDZ-a BiH, potporu međunarodne zajednice?
Komšić: Neće biti nikakvog Daytona 2. Sjedinjene Američke Države stoje iza Daytonskog mirovnog sporazuma koji se pokazao kao stabilna sigurnosna arhitektura ne samo Bosne i Hercegovine nego i zapadnog Balkana.
Taj se okvir ne isplati rasklapati zbog parcijalnog nezadovoljstva jedne politike. I mi bismo željeli da se Dayton, u skladu s Ustavom i presudama Europskog suda za ljudska prava, nadogradi u demokratskom smislu, ali to bi zahtijevalo rasklapanje cijele konstrukcije, za što ne postoji ni unutarnji ni međunarodni konsenzus. Stoga imamo okvir kakav imamo, a on još uvijek nudi prostor za napredak na brojnim poljima. Oni koji bi ga jednostrano mijenjali nisu realni.
Promjena na papiru, odnosno promjena Ustava, moguća je tek kada se društveni odnosi unutar Bosne i Hercegovine s vremenom toliko promijene da takav pokušaj ne bi proizveo turbulencije na terenu. Takvu bi promjenu podržali i Amerikanci.
Sve što bi moglo izazvati nestabilnost, smatram, neće imati potporu SAD-a, koji su trenutačno više zainteresirani za projekte poput Južne interkonekcije, što u potpunosti podržavam, nego za iscrpljujuće rasprave o kompleksnosti našeg ustavnog uređenja.
Izborno povjerenstvo BiH poništilo je prijevremene izbore za predsjednika Republike Srpske u 17 izbornih jedinica na 136 biračkih mjesta. Matematički je moguć preokret u korist kandidata SDS-a Branka Blanuše. Što nam govore rezultati izbora u Republici Srpskoj i eventualni preokret na štetu SNSD-a?
Komšić: U ovom je trenutku nezahvalno govoriti o ishodu tih izbora. Očito je da su tijekom procesa postojale nepravilnosti i neregularnosti. Vjerujem, međutim, da će ponovljeni izbori na tim biračkim mjestima dati realniji uvid u izbornu volju građana. Na temelju sadašnjeg stanja može se zaključiti da dolazi do ozbiljne polarizacije političke volje građana, što prethodnih godina nije bio slučaj.
Vaša stranka Demokratska fronta kandidirala je Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda. Do jučer ste vi bili „trn u oku“ kao nepodoban Hrvat u Predsjedništvu, a sada se vodi hajka protiv Slavena Kovačevića, i to ne samo iz redova HDZ-a nego i vladajuće Trojke, istih onih koji su se u Strasbourgu trudili dokazati da je Hrvat. Čega se plaše?
Komšić: Ne plaše se ni mene ni Slavena Kovačevića, nego koncepta građanske države Bosne i Hercegovine, iako se ni tog koncepta nema razloga bojati jer on nije usmjeren ni protiv jednog naroda ni protiv pojedinca, nego upravo suprotno.
U stvarnosti se plaše toga da se koncept građanske države ne ispriječi na putu velikohrvatskim pretenzijama prema kojima Zagreb nastoji upravljati ne samo Federacijom BiH nego i cijelom Bosnom i Hercegovinom. Vidimo kako se utjecaj Zagreba širi ne samo preko servilnih predstavnika tzv. Trojke u Sarajevu, nego i preko SNSD-a i Milorada Dodika u Banjoj Luci. Taj utjecaj ide toliko daleko da je Dodik spreman tolerirati odlaganje nuklearnog otpada iz Hrvatske na sjeverozapadnoj granici BiH, gdje su jednako ugroženi ljudi i priroda u Republici Srpskoj i Federaciji BiH.
Nositelji takve politike žele slomiti otpor koji mi pružamo i koji ćemo nastaviti pružati jer se borimo za svoju zemlju i od toga nećemo odustati, bez obzira na to što netko u Zagrebu mislio o tome.
„Za Srbiju se nije dogodilo ono što smo očekivali dolaskom Trumpa na vlast“, rekao je nedavno Vučić. Tu su i konkretni pokazatelji – odluka SAD-a o uvođenju trgovinskih mjera protiv kineske kompanije Linglong, čime je zabranjen uvoz guma proizvedenih u Srbiji, kao i povlačenje investicija vezanih uz projekt izgradnje luksuznog kompleksa na lokaciji bivšeg Generalštaba. S druge strane, tu je i pritisak Rusije kroz pitanje NIS-a. Gubi li Vučić tlo pod nogama i vjerujete li da je smjena vlasti u Srbiji moguća na izborima, s obzirom na to da Freedom House Srbiju ocjenjuje kao „tranzicijski i hibridni režim“?
Komšić: Nisam siguran da se dogodilo ono što su u Srbiji očekivali. Čini mi se da su očekivanja bila znatno veća.
Ne želim ulaziti u očekivanja vlasti u Srbiji niti u pitanje promjene vlasti. To je unutarnje pitanje Republike Srbije i na građanima Srbije je da odluče i razriješe odnose između društva i države.
Na nama, kao dužnosnicima susjedne države, jest da poštujemo građane Republike Srbije i njezine demokratski izabrane predstavnike. Isto to, ni manje ni više, očekujemo kada je riječ o Bosni i Hercegovini i odnosu Srbije prema Bosni i Hercegovini.
Ne priželjkujemo destabilizaciju Srbije, a još manje eskalaciju nasilja, jer bi to značilo dodatnu destabilizaciju cijele regije.
Ono što želimo jesu normalni susjedski odnosi između dviju država i suradnja, osobito ekonomska, ondje gdje obje države imaju svoj konkretan, ali i zajednički interes, bez obzira na to tko je danas ili sutra na vlasti u Republici Srbiji.
