Otišla je još jedna smarajuća godina za BiH, pa i famozne hrvatsko-bošnjačke odnose. Oni nikada nisu bili vonjaviji. Hrvati ne vole sarajevski šibicarski mentalitet, “islamiste” i izbjegavaju Sarajevo, dok zadojeni Bošnjaci Dragana Čovića, HDZ BiH i Zapadnu Hercegovinu demoniziraju kao “ustašku kopilad” i najradije bi ih strpali “u dva vagona” i zauvijek katapultirali iz zemlje, piše Dnevni list.
Hrvatske i bošnjačke političke vođe se godinama glođu oko Izbornog zakona s jedne i islamofobne hrvatsko-srpske zavjere oličene u čvrstom zagrljaju Dragan Čovića i Milorada Dodika s druge strane.
Stanje je postalo neodrživo, međutim niti Bakir Izetbegović, a niti Dragan Čović, nekrunisane nacionalne poglavice, ne uzmiču niti za jotu niti pokazuju mrvice spremnosti za resetiranje odnosa i povijesni iskorak naprijed.
Za krivicu je potrebno dvoje
Ulazimo u izbornu godinu, što znači da za Hrvate i Bošnjačke još neće biti svijetlosti na kraju mračnog tunela i da ih očekuju samo još gore političke i životne razmirice.
A svi se i u Sarajevu i Mostaru kunu kako su odnosi između Hrvata i Bošnjaka od krucijalne važnosti za opstanak i europski put BiH. Netko tu očevidno nije iskren, makar je za krivicu potrebno dvoje. Čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović neshvatljivo kroz savezništvo s proruskim Dodikovim SNSD-om želi doći do izmjena Izbornog zakona iako je i političkim adolescentima jasno da legitimno biranje predstavnika Hrvata presudno može postići kroz dogovor s bošnjačkim vođama.
Jednako tako, Bakir Izetbegović može razvrgnuti brak Čovića i Dodika i “vratiti” hrvatske čelnike državnim agendama samo iskrenim i proeuropskim kompromisima, a ne majorizacijom, negiranjem konstitutivnosti i bestidnim pokušajima svođenja Hrvata na nacionalnu manjinu.
Cerićeve poruke
Prije nekoliko dana je u Zagrebu održana dosta dramatična konferencija povodom 30. obljetnice potpisivanja “luđačke košulje”, daytonskog mirovnog sporazuma. Iskrilo je na sve strane, između Željke Cvijanović, članice državnog Predsjedništva i Elmedina Konakovića, šefa naše diplomacije.
Bivši poglavar Islamske zajednice u BiH reis Mustafa Cerić je iskoristio prigodu da se obruši na američkog državljanina i lobistu Maksa Primorca. Poručio mu je da ne uvlači Hrvate i Bošnjake u sukob svojim zagovorom o uspostavi trećeg entiteta. Podsjećamo, Primorca je bugojanski siledžija Zukan Helez, naš ministar obrane, targetirao kao “ustaško kopile”.
Cerićev “patriotski” istup je itekako imao odjeka u sarajevskom javnom prostoru. Međutim, bošnjačka pamet je zanijemila i prešutila možda i najsnažniju misao i poruke bivšeg poglavara Islamske zajednice.
On je, podsjećamo, dramatično upozoravao na nužnost ozdravljenja bolesnih hrvatsko-bošnjačkih odnosa, ali i veza između dvije države, BiH i Hrvatske.
-Izgradnja boljih odnosa između BiH i Hrvatske je od prvorazrednog državnog interesa. Iskustva iz prošlosti, unatoč teškim i traumatičnim epizodama, jasno pokazuju da je Hrvatska u ključnim trenucima odigrala i pozitivnu ulogu za Bosnu i Hercegovinu i za Bošnjake. Od podrške Hrvatima u Bosni i Hercegovini da izađu i glasaju za nezavisnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu, do kasnijeg sponzorstva Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici, Hrvatska je u više navrata demonstrirala spremnost da djeluje u skladu s međunarodnim pravom i principima pravde. To je činjenica koja se mora priznati i uvažiti, bez idealizacije, ali i bez politiziranog zaborava. Upravo u poređenju s drugim susjedom, razlika postaje još očitija. Dok je Hrvatska, uz sve otvorene probleme i nesuglasice, ipak pokazivala kapacitet za konstruktivno djelovanje, Srbija nije učinila ništa suštinski dobro za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, vidno uzbuđen, ali i korektan bio je Cerić.
Slijepo Sarajevo i Mostar
Nakon skeniranja odnosa između Hrvata i Bošnjaka Mustafa Cerić je predložio i vrlo konkretnu inicijativu za povijesno ispravljanje obostranih pogreški.
-Imam poruku koju sam u pismenoj formi predao Gordanu – Grliću Radmanu, ministru vanjskih poslova Hrvatske, a to je da se ustanovi stalni odbor-komisija uglednih hrvatskih i bosanskih ličnosti — javnih djelatnika, akademika, vjerskih lidera, diplomata i predstavnika civilnog društva — posvećena izgradnji dugoročnog povjerenja i saradnje između naše dvije države. Trideset godina nakon Daytona, našoj regiji nisu potrebne nove podjele — potrebne su nove obaveze. Potrebna je hrabrost da se zamisli sigurnija budućnost i mudrost da se ona izgradi zajednički, bacio je hrvatskim i bošnjačkim elitama “Brantovsku” vizionarsku rukavicu bivši poglavar Islamske zajednice u BiH.
Nažalost, njegove ljudske, vjerske i političke preporuke nisu naišle na plodno tlo niti u Sarajevu niti u Mostaru. To ništa drugo ne znači nego protivljenje smirivanju tenzija i uporabi lijeka za dijagnosticiranu bolest. Ulazimo u turbulentnu izbornu godinu, a to samo po sebi ne donosi dobre vibre.
Političko Sarajevo sve arogantnije odbacuje Hrvate kao susjede i ravnopravni, konstitutivni, politički faktor. Vrlo ružna etiketa, “fašizma” sve češći je bošnjački rukopis za “povijesne saveznike”.
Hrvati i Srbi nisu “gosti” u BiH. Ta dva konstitutivna naroda na demokratskim izborima sebi biraju legitimne predstavnike i oni se moraju uvažavati. To nisu fašističke politike, niti onda slijedom toga politika sarajevskih stranaka može biti antifašistička.
Politička nadmudrivanja i podmetanja konačno treba arhivirati, prijedlog dr. Mustafe Cerića je apsolutno vrijedan intelektualnog promatranja i jasnog političkog očitovanja.
