Jesu li Hrvati iz BiH i Hrvati iz Hrvatske dva naroda? Kakvo apsurdno pitanje! Ali je nekima veoma stalo i u to ulažu ogromne napore – da to budu dva naroda. Ili jedan narod u dva stadija nacionalnog razvitka: jedan u pretpolitičkom, predmodernom, ergo primitivnom, a drugi u punom opsegu političke i kulturne samosvijesti; jedni tek na pragu suvremene europske civilizacije, drugi u samom njenom središtu. Jedni „etnička skupina“, a drugi „nacija“.
Hrvati su jedan narod
Nije li prefiks u oznaci „bosanskohercegovački Hrvati“ ono što opravdava takvo podvajanje? Ovo nije pitanje kulturne različitosti, tj. specifičnosti. To nije pitanje koje pripada institucijama i udrugama za promicanje narodne kulture i tradicije. To je političko pitanje par excellence! Nema dvojbe da odrednica „bosanskohercegovački“ ili još češća „bosanski“, ima svoje čvrsto utemeljenje u smislu povijesno-kulturne specifičnosti i da su mnogi povjesničari, etnolozi, spisatelji iznijeli na vidjelo sve utjecaje regionalne akulturacije i međukulturnog prožimanja. Ali, odgovorit će se: ništa manje zasebni nisu hrvatski kulturni i akulturacijski korpusi kada se radi o Slavoncima, Dalmatincima, Istranima, Međimurcima, Dubrovčanima, itd.
Pravljenje dva naroda od jednog nije pitanje kulturne, nego političke diferencije i samo s njom kao takvom se treba uhvatiti u koštac. A politička je prije svega zato što je u nju duboko upletena diferencija dvije države i osiguranje njihovih granica. Ništa tu ne pomaže ukazivanje na kulturnu, etničku i vjersku bliskost Hrvata bez obzira na državne granice. Upravo naprotiv! Nećete možda vjerovati: što se više promiče takva bliskost, poput institucija kulture kakve su matice hrvatske s ove i s one strane granice, a izostavlja političko djelovanje u svrhu narodnog jedinstva, to se više ide naruku onima koji bi od jednog naroda da naprave dva!
Jer dioba hrvatskog naroda ima čisto političku funkciju. Odmah ćemo je raskriti: gradnja bosanske nacije ili makar jedinstvenog političkog naroda, jednog i samo jednog demosa, zajednice građana sabranih oko zajedničkog kolektivnog identiteta. Tada atribut „bosanskohercegovački“ znači više, mnogo više nego imenica Hrvati! Takva gradnja nacije promiče multietničnost i multikulturalnost, čak je svesrdno slavi, ali ni po koju cijenu ne želi prihvatiti višenacionalnost, tj. postojanje tri samosvjesne, povijesno već konstituirane i priznate, u svim bitnim aspektima institucionalno etablirane bh. nacije. Razlika između narodne kulture i politike se lukavo briše! A lako ju je previdjeti zbog ogromnog značaja kulture za jedan narod!
Etničke skupine-neustavan termin
Jesu li doista Hrvati u BiH tek „etnička skupina“? Tko ih tako uporno imenuje? Skandalozna je to činjenica: predstavnici međunarodne zajednice, a u prvom redu „visoki predstavnici“! Upravo su oni ti koji u svojim javnim obraćanjima uporno koriste taj termin. A to je neustavni termin, jer se u Ustavu govori o „konstitutivnim narodima“, a ne o „etničkim skupinama“. Riječ je o činu prevođenja kojim se želi uvjeriti svakoga da ti narodi (people) nisu ništa drugo nego etničke skupine (ethnic groups). Ustavna nadležnost visokih predstavnika je da tumače Ustav, ali ovaj čin imenovanja tri politička naroda prije svakog tumačenja ustavnih odredbi je apsolutno nelegitiman i nedopustiv! Nažalost, čak i najoštriji kritičari djelovanja međunarodne zajednice to previđaju. Jasna je i namjera takvog „prevođenja“: pretvoriti tri nacije u još nedovoljno oblikovanu masu, politički nedozrelu, da bi se od te glinene mase sutra oblikovala, u loncu za taljenje, „normalna“ jednonacionalna država. Nedvojbena je istina da je tzv. „međunarodna zajednica“ proteklih 30 godina bila angažirana na „gradnji nacije“ (nation-building) i nije nam trebala nova Trumpova administracija da nam to potvrdi, ali je veoma dragocjeno da je to javno učinila.
Ovo je knjiga o nepravdi, o nepravdi prema čitavom jednom narodu. Sa svake stranice ove knjige, ispisane u suzdržanom, ali ipak polemičnom tonu akademske, znanstvene rasprave, kakva dolikuje jednoj akademiji, odjekuje snažan povik o NEPRAVDI. Odmah da kažemo: ne radi se tu SAMO o NEZADOVOLJSTVU položajem jednog naroda koji artikulira njegova intelektualna i politička elita. Jasno je kao dan, ni jedan bh. narod, slušamo li godinama njihove predstavnike na političkoj sceni, nije zadovoljan svojim položajem. Upravo je to veliki uspjeh Daytonskog sporazuma što nitko za pregovaračkim stolom nije ostvario svoje ratne ciljeve qua nacionalne ciljeve.
Nepravda traži argumente
Za razliku od nezadovoljstva, nepravda traži argumente, ponajprije neupitne dokaze. Zato je ova knjiga o nepravdi prema hrvatskom narodu napose znanstvena knjiga. U njoj su okupljeni prilozi povjesničara, pravnika, politologa, filozofa, itd. Podastrti su argumenti koji bi trebalo da važe za sve, a ne samo za Hrvate, a to znači da ih svatko, ma tko to bio, može u načelu dovesti u pitanje. Inače bi ova knjiga bila samo još jedan dokument nacionalne kulture i politike, što nedvojbeno također jeste.
Međutim, svaki prigovor o nepravdi pretpostavlja neko načelo pravednosti. I sami nacionalni ciljevi moraju biti podvrgnuti tom načelu, ako se jedan narod s pravom žali na svoj nepravedan položaj. Dok, s druge strane, načelo pravednosti ne može biti podvrgnuto nacionalnim ciljevima. Prema Kantovom kriteriju moralno ispravnog: krajnje svrhe i ciljevi postupanja se moraju moći poopćiti, biti prihvatljivi za sve. Načelo pravednosti ne može važiti za jedne, a ne i za druge. Sijede li bh. Hrvati u svome političkom djelovanju neko načelo koje ima takav moralni karakter da je prihvatljivo za sve nacionalne politike? Ono je jasno ispisano na uvodnim stranicama ove knjige, a lako ga je kao rukovodeće načelo hrvatske politike u BiH provjeriti u zbilji: jednakopravnost tri konstitutivna naroda u zajedničkoj državi. Kao načelo upravljanja državom to je načelo o ravnopravnoj podjeli vlasti, dakle načelo konsocijacije. Upravo ga je Daytonski sporazum pokušao provesti u djelo, kao svoje natkrovljujuće načelo.
Načelo pravednosti je ideja vodilja
Zašto je načelo pravednosti ideja-vodilja samo hrvatske politike? Zato što srpsko političke vodstvo odbacuju samu državu BiH, a Bošnjaci svoje nacionalne ciljeve pretpostavljaju tom načelu.
Samo se, dakle, iz hrvatskog očišta ili, ako hoćete, hrvatskog nacionalnog interesa, načelo pravednosti može prepoznati kao formula konsocijacije, a to onda mora motivirati hrvatske elite da u svome javnom djelovanju tvrdoglavo inzistiraju na činjenici postojanja BiH kao tronacionalne države, kako je, primjerice, definira Michael Walzer, jedan od najeminentnijih političkih filozofa suvremenosti. Kada god i gdje god čujemo da je BiH multietnička, ali ne i višenacionalna država, na djelu je neki plan gradnje jednonacionalne države.
„Etnička skupina“ je termin uvezen tijekom i nakon rata – nitko prije toga nije govorio o Srbima, Hrvatima i Muslimanima kao etničkim skupinama. Rat su tri bh. naroda dočekala kao tri priznate nacije, ali su one kao takve ipak morale biti isključene iz podjele vlasti jer za komunističku koncepciju države kao jednopartijsku diktaturu tronacionalna podjela vlasti – nije dolazila u obzir.
Na djelu je perfidna re-etnizacija
Na djelu je perfidna re-etnizacija već odavno konstituiranih bh. nacija. Pretvoriti tri nacije u tri etničke skupine predstavlja napor da se kotač povijesti okrene unazad i to daleko unazad. Zbog toga nikada nismo mogli čuti bilo kakvo obrazloženje o razlozima prevođenja najvažnijeg ustavnog termina osim prešutne pretpostavke da država može biti samo jednonacionalna. A upravo na toj pretpostavci – jedan narod, jedna država – Srbi grade svoj separatizam i Bošnjaci svoj unitarizam. Možda su ovi potonji dobro shvatili prevodilački motiv međunarodne zajednice, jer čim su čuli za neustavni termin odmah su lansirali priču o konstitutivnim narodima kao preostalim „plemenima“ u Europi. Istina je da etničke skupine mogu postojati bez ikakve svijesti o sebi, o svome zajedništvu, mogu ih otkriti, kao što si ih i otkrivali, etnolozi i misionari u prašumama i pustinjama. Takve skupine traže da se njima upravlja u ime njihove vlastite kulturne i političke emancipacije.
Nije li onda ova knjiga pred vama, čudna pošiljka koju vam je dostavila nekakva zaostala skupina? Nešto kao pisani dokument, povijesno svjedočanstvo ili kulturni artefakt zanimljiv samo antropolozima i etnolozima? Razmotrite dobro tko nam takvo što uporno sugerira?
Cilj razdvojiti Hrvate
Živimo u vremenu kada je postalo bitno odvojiti bh. Hrvate od Hrvata iz Hrvatske, da bi se osigurale granice između dvije države na najčvršći način: kao granice između stranaca, ljudi drukčijeg identiteta. A to se može postići samo kršenjem političkih prava čitavog jednog naroda i njegovog autentičnog političkog glasa.
Zato su argumenti izloženi u ovoj knjizi argumenti o nepravdi:
– o nepravednoj temeljnoj strukturi Daytona (jedna država, tri naroda, dva entiteta),
– o pogrešnim i nedopustivim intervencijama visokih predstavnika i drugih utjecajnih stranih aktera,
– o nepravednom izbornom zakonu,
– o upornom blaćenju obrambeno-oslobodilačkog rata (što pada pred prostom činjenicom da „tamo gdje nije bilo HVO-a i gdje se nije održao, danas nema Hrvata“),
– o uskraćenim pravima na javni servis, na medije, škole i sveučilišta, itd., dakle o pravima koji u uređenim državama pripadaju manjinama, a ne tek „konstitutivnim narodima“.
Dayton postavio načelo pravednosti
Velika je zasluga Daytonskog ustava u tomu što je kao temelj pravno-političkog poretka postavio načelo pravednosti, jer samo to je moglo biti dovoljno trajno rješenje za miroljubivu koegzistencije tri politička naroda u jednoj državi. Prvi put u povijesti BiH je formula konsocijacije kao pravične diobe vlasti unesena u ustav. Iako je ta formula još pola stoljeća prije, u rezoluciji ZAVNOBiH iz ratne 43. godine, zadobila svoj kanonski i milozvučni oblik, ona, dakako, nije nikada mogla biti realizirana u ustavima jednopartijske diktature.
I u današnje vrijeme se pokušava skrojiti ustav koji bi derogirao načelo pravednosti za višenacionalnu državu. Prije svega od strane politikâ koje svoj nacionalni interes suprotstavljaju načelu pravednosti. Jedino je hrvatska politika u BiH opredijeljena da se rukovodi načelom pravednosti, da svoj nacionalni interes vidi u dosljedno provedenoj formuli konsocijacije. Zato ćete u ovom zborniku naći samo imanentnu kritiku Daytonskog ustava, kritiku koja ga podvrgava njegovim vlastitim kriterijima. Samo iz takve kritike se može roditi novi, bolji ustav.
I za kraj, da ne previdimo: ovaj zbornik Hrvatske akademije je također politički dokument i to u naglašenom smislu (ako slijedimo Carl Schmitta). Kao što je Daytonski ustav ustvari ratni dokument, najrječitije svjedočanstvo o prethodnom petogodišnjem ratu, tako je i ovaj zbornik ratni dokument, svjedočanstvo o 30-godišnjem ratu nakon rata!/
Discussion about this post