Iako su vodeće arapske države javno osuđivale vojnu kampanju Izraela u Pojasu Gaze, iza zatvorenih vrata gradile su neviđeni stupanj suradnje s izraelskom vojskom.
To otkrivaju američki dokumenti koji su procurili, a koje su analizirali The Washington Post i Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara (ICIJ).
Niz tajnih sastanaka
Prema tim dokumentima, koji obuhvaćaju razdoblje od 2022. do 2025. godine, izraelski i arapski vojni dužnosnici – uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država – sudjelovali su u nizu tajnih sastanaka i vježbi u Bahreinu, Egiptu, Jordanu i Kataru.
Ti su se sastanci formalno vodili pod okriljem američke Centralne zapovjedne komande (CENTCOM), a cilj im je bio izgraditi zajedničku regionalnu sigurnosnu strukturu protiv Irana i njegovih saveznika. U praksi su, međutim, stvorili mrežu koja je povezivala Izrael i zemlje koje ga javno nazivaju okupatorskim režimom.
Tijekom izraelskih napada na Gazu 2023. godine, čelnici Egipta, Jordana, Katara i Saudijske Arabije javno su osuđivali Tel Aviv zbog, kako su naveli, „genocida nad palestinskim narodom” i „etničkog čišćenja”. Katarski emir je pred Ujedinjenim narodima optužio Izrael da je „država neprijateljski nastrojena prema svom okruženju i suučesnik u izgradnji aparthejda”.
Ipak, dokumenti pokazuju da su u isto vrijeme visoki vojni dužnosnici tih istih zemalja u tajnosti koordinirali s izraelskim vojnim predstavnicima u američkim bazama. Jedan od najzanimljivijih primjera bio je sastanak u svibnju 2024. u katarskoj vojnoj bazi al-Udeid, najvećem američkom vojnom postrojenju u regiji, gdje su izraelski vojni predstavnici stigli izravno, zaobilazeći civilne ulaze Katara kako bi izbjegli javnu pažnju.
Procurijeli dokumenti otkrivaju da je Washington, putem CENTCOM-a, razvio ono što naziva „Regionalna sigurnosna struktura” – mrežu vojnih, obavještajnih i logističkih mehanizama koji povezuju Izrael sa šest arapskih zemalja: Bahreinom, Egiptom, Jordanom, Katarom, Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Jasna strateška svrha
Plan je imao jasnu stratešku svrhu: suprotstaviti se Iranu, koji se u dokumentima označava kao „osovina zla”, zajedno s jemenskim Huti pobunjenicima i libanonskim Hezbolahom. Materijali uključuju i vojne karte s projektilima koji pokrivaju Gazu i Jemen, a koje ilustriraju domet iranskih i proiranskih oružanih skupina.
CENTCOM je, prema dokumentima, do 2024. godine uspio umrežiti većinu partnera u zajednički regionalni sustav protuzračne obrane, kroz koji su arapske zemlje i Izrael razmjenjivali radarske podatke s američkom vojskom. Dvije su zemlje čak počele dijeliti i vlastite podatke s američkim ratnim zrakoplovstvom.
Kriza nakon izraelskog napada
Suradnja je dovedena u pitanje 9. rujna 2025. kada je izraelska vojska izvela zračni napad na Dohu, glavni grad Katara, ciljajući, kako je navedeno, vođe Hamasa. Incident je izazvao ogorčenje i šok u regiji, osobito jer nijedan radar unutar američkog sustava nije registrirao dolazak izraelskih projektila.
Američki general Derek France kasnije je objasnio da su radarski sustavi bili „usmjereni na Iran i druge prijetnje, ne na Izrael”. Nakon snažnog pritiska iz Washingtona, izraelski premijer Benjamin Netanyahu 29. rujna uputio je ispriku Kataru i obećao da takvi napadi „neće biti ponovljeni”.
Prema istim izvorima, suradnja nije uključivala samo razmjenu podataka i koordinaciju protiv Irana, već i zajedničke obuke za borbu protiv podzemnih tunela – taktike kojom Hamas godinama iznenađuje izraelsku vojsku.
Jedan od ključnih sastanaka održan je u siječnju 2025. u američkoj vojnoj bazi Fort Campbell u Kentuckyju, gdje su američke snage obučavale časnike iz šest partnerskih zemalja o metodama otkrivanja i neutralizacije podzemnih prijetnji.
Osim toga, planirano je osnivanje „Zajedničkog bliskoistočnog cyber-centra” do 2026. godine, koji bi koordinirao obrambene informatičke operacije i zajedničke vježbe. Još jedan prijedlog odnosi se na osnivanje „Informacijskog centra za fuziju podataka”, s ciljem sinkronizacije informacija i propagandnih aktivnosti kako bi se, kako stoji u jednom dokumentu, „promicala priča o regionalnoj suradnji i prosperitetu” nasuprot iranskom narativu o zaštiti Palestinaca.
Trumpov plan i „mirovna faza”
U svjetlu najnovijeg prekida vatre, koji su Izrael i Hamas postigli uz posredovanje Egipta i SAD-a, američki predsjednik Donald Trump najavio je plan u 20 točaka za okončanje rata u Gazi. Plan predviđa postupno povlačenje izraelskih trupa, oslobađanje talaca i dolazak međunarodnih snaga – uključujući trupe iz nekoliko arapskih zemalja koje već godinama tajno surađuju s Izraelom u okviru sigurnosne mreže.
Washington je potvrdio da će 200 američkih vojnika biti raspoređeno u Izraelu radi potpore provedbi prekida vatre, a da će im se pridružiti vojnici iz nekoliko arapskih zemalja uključenih u spomenutu mrežu suradnje.
Ipak, većina tih zemalja nije javno potvrdila spremnost da pošalje svoje snage u Gazu, iako su u zajedničkom priopćenju naglasile da „podržavaju uspostavu mehanizma koji jamči sigurnost svih strana”.
Analitičari upozoravaju da se iza ove složene mreže suradnje krije dvosjekli mač. Emile Hokayem iz Međunarodnog instituta za strateške studije smatra da SAD već dugo gaje nadu da će vojna suradnja između Izraela i arapskih zemalja dovesti i do političke normalizacije odnosa. Međutim, takav pristup, kaže on, „maskira stvarnost dubokih političkih i društvenih napetosti” u arapskom svijetu prema Izraelu.
„Napetosti su eksplodirale nakon izraelskog napada na Katar – ključnog partnera američkih napora. Amerika je tada viđena kao suučesnik ili nijemi promatrač, što će narušiti povjerenje u njezin posrednički kredibilitet godinama”, upozorio je Hokayem.
Između Irana i Izraela
Za većinu zaljevskih država, ističu stručnjaci, suradnja s Izraelom nije ideološka, već pragmatična – rezultat straha od Irana i oslanjanja na američku vojnu zaštitu.
Thomas Juneau, profesor sigurnosnih studija na Sveučilištu u Ottawi, smatra da zaljevske zemlje danas vode „delikatnu igru ravnoteže”.
„S jedne strane, duboko su zabrinute zbog izraelskog ekstremizma i neselektivne uporabe sile, ali s druge strane ovise o SAD-u i boje se iranskog utjecaja. To ih tjera u tihe, nelagodne saveze s Izraelom”, objašnjava Juneau.
U javnosti, Washington i arapske vlade i dalje tvrde da „ne postoji nova alijansa”, ali dokumenti jasno govore o sustavnom povezivanju vojnih struktura regije pod američkim vodstvom. Čak i detalji iz internih dopisa svjedoče o osjetljivosti suradnje – sudionicima sastanaka u Kataru bilo je izričito zabranjeno fotografiranje i pristup medijima, dok su organizatori morali osigurati obroke bez svinjetine i školjki, u skladu s vjerskim pravilima sudionika.
Iza kulisa, SAD i njihovi saveznici nastavljaju graditi platformu koja regiju transformira u jedinstvenu sigurnosnu mrežu, u kojoj su Izrael i arapske zemlje povezani istim zapovjednim sustavima, obavještajnim kanalima i digitalnom infrastrukturom – čak i dok se javno razilaze u svakoj političkoj izjavi o Gazi.
Dokumenti otkrivaju ono što je dugo bilo predmet nagađanja: da je rat u Gazi, usprkos svom užasu i razaranju, paralelno stvorio novu realnost na Bliskom istoku – tihu, krhku, ali duboku vojnu integraciju Izraela i arapskih država pod američkim okriljem.
Ta mreža, rođena iz zajedničkog straha od Irana, sada bi mogla postati ključni mehanizam u nadzoru krhkog mira u Gazi, ali i nova linija razdvajanja između javnih političkih poruka i stvarnih geopolitičkih interesa regije.
