Vrište mediji ovih dana tko je gdje bio u ratu, tko je švercer, tko je kriminalac. Ne, nisu ovo uobičajena čašćenja na bošnjačkoj političkoj sceni. Nije ovo Vukanovićeva galama iz zadnje klupe. Ovo je diskurs između apsolutnog vladara ringa u hrvatskom političkom korpusu Dragana Čovića u svim kategorijama, i njegovog izazivača Zdenka Lučića.
Iskusni Čović, navikao nokautirati protivnika do desete sekunde prve runde, ovaj put je dobio protivnika s dobrim radom nogu, brzim i čestim krošeima s lijeve i s desne strane. Trenutno, Čović je malo nervozan, ništa strašno. Ali, po prvi put u ringu Herceg-Bosne, protivnici idu u drugu rundu. Ova borba, u koju BH Hrvati gledaju iskolačenih očiju i otvorenih usta od čuda, trebala je biti odigrana prije dvadeset godina. Ali prekinuo je Komšić sa 100.000 Bošnjaka.
I evo, Hrvati čekaju 20 godina da kijamet prođe, da narod nastavi gdje je stao. Zato je jedna od tema i “gdje si bio 91.” Tema je stara, možda i nebitna, ali ne da se preskočiti. Posljednjih dvadeset godina, sam u ringu Herceg-Bosne, Čović je nametnuo svoja pravila borbe. Svoj diskurs. Može se igrati samo po njegovim pravilima, koristiti njegove teme, njegov narativ… može se pričati samo o izbornom zakonu i jednakopravnosti. Nema povišenih tonova, nema bezobrazluka, nema nekorektnosti, nema udaraca ispod pojasa. Njegova garnitura, uvijek u istoj pozi i tišini, stoji iza njega spremna svojim tijelom ali ne i mozgom, pojačati njegovu poziciju.
Čova je nametnuo pravila igre u kojima je on nepobjediv. Opozicija, koja je pristajala na ta pravila, uvijek je gubila. Ideja da sve stranke uđu u HNS kako bi se tu bavili demokracijom je jednaka ideji Gestapoa da se po ulasku u logor obavi tuširanje. Šanse hrvatskih stranaka da kasnije ravnopravno uđu u ring s Čovićem jednaka je šansama Židova da poslije tuširanja u Treblinki izađu čisti i odu na kolač. Sada, kada je hrvatski narod navikao dvadeset godina gledati Čovića kako jednom rukom mlati opoziciju a drugom pristojno prekriva usta dok zijeva, ulazi novi igrač. Svjež, pripremljen i motiviran. Odjednom gledamo Mike Tyson protiv Bustera Douglasa. Važan proces odvija se u publici. Publika konačno vidi nešto novo. Hrvatski narod prvi put vidi Čovića da nekog optužuje za malverzacije. Prvi put Čović preispituje nečiji ratni put. Prvi put Čović na ovakav način brani osobni integritet.
Za hrvatski narod ovo nije samo dokaz da je i on emotivno biće nego je dokaz da među Hrvatima ima netko spreman suprotstaviti se do tad neupitnom autoritetu. Ono što slijedi je tako tipično za sve slavenske narode: ruši se brana odmjerenosti koju je Čović davno izidao. Odjednom svi vrijeđaju, galame i prijete. Zauzimaju se strane i vadi se najteže oružje kakvo možemo vidjeti samo kod bošnjačkih komentatora ako je u naslovu teksta Herceg-Bosna. Bujica demokratske renesanse u samo nekoliko dana je formirala plimni val za koji nitko ne zna kuda ide i gdje će završiti.
Hrvatska opozicija će sasvim izvjesno surfati na tom valu jer alternativa im je potop. U plimnom valu pitanja tko je lopov, tko krade, tko imenuje koga i gdje, tko uzima javne pare, tko je kompetentan a tko nije, i svim onim pitanjima koja pitamo po kavama ali do kuće ih zaboravimo, stari narativi nemaju šanse. Hrvatski narod u Herceg-Bosni doživljava demokratsku renesansu koju jedna vreća pijeska Komšić i jedna daska Kovačević ne mogu zaustaviti.
