Bosna i Hercegovina danas je zemlja zarobljena u vlastitim strahovima. Zarobljena u političkim interesima elite koja brani svoje pozicije, a ne narod. Dok se pred kamerama govori o ponosu, identitetu i povijesti, tisuće mladih odlazi, sela se prazne, a institucije su politički kontrolirane.
Gostovanje Dragana Čovića na Radio televiziji Herceg-Bosne, gdje je govorio o Marku Perkoviću Thompsonu, još je jedan primjer kako političke elite pokušavaju monopolizirati emociju naroda i pretvoriti povijest u politički alat. U javnosti se stvara slika kao da je Dragan Čović “najveći Hrvat od stoljeća sedmog”, jedini autentični zaštitnik identiteta i tumač nacionalnih interesa. No istina je jednostavnija i ozbiljnija. Ne treba nas braniti Dragan Čović. Narodu ne treba politički tutor koji danas gradi legitimitet na identitetu, a do rata se izjašnjavao kao Jugoslaven i bio član UJDI-a. To nije pitanje osobne diskvalifikacije, nego političke dosljednosti. Ako identitet postane temelj političke moći, tada javnost ima pravo pitati gdje je bio taj kontinuitet kada je bilo najteže.
Kada se sagleda kontekst nastanka pjesme „Bojna Čavoglave“, jasno je zašto je nastala i kakvu je poruku nosila. Nastala je u ratu, u obrani, u vremenu kada se nije raspravljalo o simbolima nego o opstanku. O njoj se može voditi ideološka rasprava, ali se ne može ignorirati povijesni trenutak u kojem je nastala. Problem, međutim, nije u pjesmi. Nije u simbolu. Nije ni u pravu na sjećanje. Problem je u sustavu koji ne funkcionira. U selektivnom pravosuđu. U institucijama koje služe strankama, a ne građanima. Dok se raspravlja o 1945. i 1991., 2026. godina prolazi u tišini iseljavanja. A narod ne nestaje zbog koncerata ni zbog pjesama. Narod nestaje zbog korupcije, političke ovisnosti i nepostojanja perspektive. Ako narod izgubi pravo na sjećanje i na ranu, polako nestaje. Ako narod odluči čuvati svoju povijest i ranu, opstaje. Opstat ce Hrvati, jer povijest se ne briše dekretom, bol se ne briše šutnjom, a identitet se ne može predati političkoj trgovini.
Vrijeme je da se prestane s mitologiziranjem političkih lidera. Vrijeme je da se prestane s politikom straha. Vrijeme je da političke elite i moralni autoriteti odgovore za ono što su propustili učiniti. Jer budućnost Hrvata u Bosni i Hercegovini ovisi o onima koji su spremni braniti pravo naroda da pamti, da tuguje i da opstane.
Povijest će suditi po djelima, a ne po riječima. Je li dovoljno glasna Katolička crkva, koja ima ogroman moralni autoritet među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, dok se obitelji raseljavaju, dok sela ostaju prazna, dok mladi odlaze bez povratka, Crkva prečesto ostaje suzdržana ondje gdje bi trebala biti glas savjesti. Moralni autoritet koji šuti pred sustavnim nestajanjem naroda riskira da postane promatrač, a ne korektiv. Predizborna kampanja je počela, ponovno se stvara kult ličnosti i predstavlja jednog političara kao “najvećeg Hrvata” ali cilj je jasan jer ponovno se stvarnost zamjenjuje mitom. A stvarnost je brutalna, demografski pad, ekonomska stagnacija i politička ovisnost. Ako su to rezultati dugogodišnje politike, tada je legitimno postaviti pitanje vodi li ta politika narod prema opstanku ili prema tihom nestanku.
Ne trebaju nam mitski zaštitnici. Ne trebaju nam parole o domoljublju dok gradovi ostaju prazni. Trebaju nam funkcionalne institucije, pravedno pravosuđe i politika koja stvara uvjete za ostanak.
Vrijeme je da se prestane s mitologiziranjem lidera i manipulacijom emocijama. Vrijeme je da političke elite i moralni autoriteti odgovore za ono što su učinili ili propustili učiniti. Jer povijest neće suditi po riječima iz studija, nego po djelima. Po tome jesu li sela ostala živa, jesu li se mladi vratili i je li narod imao razloga ostati.
