Nakon uspješnog napada na Travnik te „čišćenja” postrojbi HVO-a i bosanskih Hrvata civila iz područja Travnika, kao i najvećeg dijela novotravničkog područja početkom lipnja 1993. godine, ABiH predvođena Muslimanima svoju je pozornost okrenula na sjever, nadajući se da će izoliranu zajednicu bosanskih Hrvata u tešanjsko-maglajskom džepu uhvatiti na spavanju.
Treći korpus ABiH-a krenuo je 24. lipnja u napad na grad Žepče i ostale hrvatske položaje u donjem dijelu tog izbojka. Muslimanska procjena slabih točaka hrvatskih branitelja pokazala se, međutim, neutemeljenom, pa je napad naišao na čvrstu hrvatsku obranu i naposljetku propao. Tako su enklave bosanskih Hrvata u džepu Tešanj – Maglaj uspjele opstati sve do potpisivanja Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994.
Grad Žepče leži na sjevernoj (lijevoj) obali rijeke Bosne oko 45 kilometara sjeveroistočno od Zenice i sedamdesetak kilometara sjeverozapadno od Sarajeva. Sve dok komunističke vlasti nisu počele 1953. mijenjati općinske granice, dvije trećine stanovništva Žepča činili su etnički Hrvati.
Po popisu iz 1991. godine, od popisanih 22.966 osoba, 10.820 bili su Muslimani. U samom gradu, 1991. živjelo je ukupno 5.571 osoba, a od toga 3.367 Muslimana.
Glavna cesta što prolazi kroz Žepče iz smjera Zenice (jugozapada) prema Doboju (na sjeveroistok) bila je vrlo važna komunikacija i za postrojbe ABiH-a i za postrojbe HVO-a koje su držale crtu bojišnice prema VRS na izboju Tešanj – Maglaj, a jednako tako i zbog činjenice da je riječ o jedinoj trasi za opskrbu u tom području.
Napad JNA i srpskih snaga na Republiku Hrvatsku izazvao je golemu uznemirenost među bosanskim Hrvatima nastanjenima u području Žepča, ali muslimanska je vlada u Sarajevu ostavljala dojam kao da je se sve to uopće ne tiče.
Suočeni s neaktivnošću vlade RBiH, bosanski su Hrvati u Žepču u svibnju 1991. godine počeli organizirati obranu, pa je tako HVO u tom gradu utemeljen 8. travnja 1992. Iako pozivani da s HVO-m sudjeluju u uspostavi zajedničke obrane protiv Srba, Muslimani s područja Žepča ustrajno su to odbijali. Lokalne su muslimanske vođe ostavljale dojam da su spremne surađivati, ali snage ABiH-a u žepčanskom području kontrolirali su mnogo radikalniji elementi iz Zenice. S vremenom, HVO je na sebe preuzeo glavni dio obrane od napada VRS-a tijekom 1992. godine, uključujući i preuzimanje obrane Maglaja na zahtjev tamošnje muslimanske vlasti.
* Jedan civilni dužnosnik HVO-a izjavio je da je 116 vojnika HVO-a iz Žepča poginuo u bitci protiv Srba, dok je istodobno poginuo samo 21 muslimanski vojnik iz Žepča.
Ukupno 111. žepačka brigada imala je 450 žrtava od 1992. do 1994. godine.
Premda im odnosi nikad nisu bili srdačni, ABiH se suzdržavala od izravnih napada na HVO u području Žepča sve do Ijeta 1992., prije svega zato što je upravo HVO bio stožerna snaga zajedničke obrane protiv VRS-a u tom području. No, do ljeta te godine zaoštrio se odnos Muslimana prema hrvatskim susjedima. Prvi ozbiljan sudar dviju zajednica u Žepču zbio se u rujnu, kad su muslimanske postrojbe poslane da skinu hrvatski stijeg u trenutku kad su svi vojnici HVO-a bili na crti bojišnice u Maglaju. Hrvatski pričuvni policajci razoružali su Muslimane. No, najgore što se može reći za snage HVO-a u Žepču je da su petkom* održavali vježbe i zaposjeli nekoliko zgrada u gradu, uključujući i Kulturni centar, u kojem je smješten stožer 111. žepačke brigade i hotel Balkan, koji je pretvoren u stožer Vojne policije HVO-a nakon što je stožer 111. žepačke brigade preseljen u Kulturni centar. U jesen 1992. gotovo da je prestala svaka komunikacija između muslimanske i hrvatske zajednice u Žepču.
Kad je ABiH u siječnju 1993. povela prve probne napade u dolini Lašve, HVO se počeo utvrđivati u Žepču i na okolnim visovima Visoka Rudija i Suhi križ, na položajima s kojih su se kontrolirala muslimanska sela Ozimica i Golubinja. Ukopavanje se pojačalo početkom lipnja, a do 24. lipnja hrvatski žitelji sela, u kojima su tada uglavnom živjeli Muslimani, preseljeni su u pretežito hrvatska sela.” To je, naravno, učinjeno kako bi im se zajamčila sigurnost u slučaju muslimanskog napada što se očekivao svakog trena.
Stanje se pogoršalo u proljeće 1993. s dolaskom Refika Lenda za zapovjednika Operativne grupe Bosna u Zavidovićima. Lendo, radikalni Musliman iz travničkog kraja, počeo je smjenjivati brigadne zapovjednike ABiH-a u tom području i na njihova mjesta dovoditi ljude bliže njegovim pogledima; po njegovu mišljenju lokalni su zapovjednici, naime, i tako bili suviše spremni na suradnju s HVO.
U međuvremenu, Lendo je svojim časnicima naredio da se pripreme za ofenzivu na HVO u području Žepče – Zavidovići – Novi Šeher. Nadajući se da će ublažiti napetosti, časnici HVO-a sastali su se sa zapovjednikom 319, brdsko-planinske brigade ABiH-a, ali bez uspjeha.
Treći korpus ABiH-a očistio je 18. travnja snage HVO-a i mnoge bosanske Hrvate civile s područja općine Zenica i prosjekao cestu za Žepče te time odsjekao snage HVO-a i hrvatske civile u džepu Tešanj – Maglaj.
Okruženi neprijateljskim muslimanskim snagama, Hrvati u Žepču imali su samo jednu mogućnost za vezu s vanjskim svijetom: preko teritorija u rukama bosanskih Srba. HVO je stoga i započeo pregovore sa Srbima, koji su zbog vlastitih razloga pokazivali spremnost na suradnju.
Bosanski Hrvati u Žepču nisu baš bili zagrijani za suradnju sa Srbima, ali nisu imali drugog izbora.
Prekid vatre između Srba i Hrvata proglašen je 14. lipnja 1993.
Dužnosnici UNPROFOR-a u nekoliko su prigoda upozoravani na nadolazeći napad. 23. lipnja časnici BRlTBAT-a posjetili su područja Žepča i Zavidovića i susreli se sa zapovjednikom 111. žepačke brigade HVO-a Nikolom Jozinovićem, koji je – ne prvi put – ustvrdio kako ABiH namjerava napasti HVO u tom području.
Jozinović je također rekao kako se postrojbe ABiH-a okupljaju za ofenzivu na dva mjesta: dijelovi 314. i 303. brdsko-planinske brigade i 7. muslimanske motorizirane brigade okupljaju se u selima Begov Han i Željezno Polje, a dijelovi 309. brdsko-planinske brigade u selima Kamenica i Mitrovići. Ubrzo je BRITBAT potvrdio nazočnost 150 vojnika 309. brigade u Kamenici, dijelova 303. i 314. brigade jugozapadno od Žepča, kao i stanovit broj vojnika 306. brigade u Čardaku. Kad su borbe u Žepču počele, dužnosnici BRITBAT-a su prokomentirali: ,,U ovom trenutku nije jasno tko je započeo borbe, ali kad se odmjere vjerojatnosti, nameće se zaključak da je za to odgovorna (A)BiH. Nazočnost vojnika 314. brigade, koja je obično stacionirana u Zenici, stanovit broj vojnika 309, brigade (iz Kaknja) zamijećenih 23. lipnja kod Kamenice, kao i dominantni lokalni položaji ABiH navode nas na takav zaključak.
Snage HVO-a i ABiH-a koje su se obično nalazile na području Žepča bile su otprilike jednake snage. Treća operativna grupa, kojom je zapovijedao Ivo Lozančić iz svog stožera u Žepču, sastojala se od 110. brigade u Usori pod zapovjedništvom Nikole Antunovića, i 111. žepačke brigade u Žepču pod zapovjedništvom Nikole Jozinovića. U širem se području nalazilo otprilike sedam tisuća vojnika HVO-a, dok ih je u samom Žepču bilo oko dvije tisuće. Osim što su Muslimani brojčano bili mnogo nadmoćniji, HVO se suočavao s još tri problema: necjelovit teritorij,
necentraliziran logistički sustav, nedostatak odgovarajućih sredstva veze. Međutim, snage HVO-a bile su nešto bolje naoružane od Muslimana, ali kako su držale glavninu crta nasuprot VRS-u, trpjele su i teške gubitke.”
Uključujući i veliki stambeni kompleks potpuno obavijen plamenom. BRITBAT je također izvijestio da su izbile vidljive napetosti na cesti između Zenice i Žepča, kao i da se udvostručio broj kontrolnih točaka i ljudstva na svakoj od njih.
COMBRITFOR 26. lipnja izvješćuje o nastavku borbi u Žepču, kao i da se teška minobacačka vatra na grad usmjeruje s položaja ABiH-a nedaleko sela Golubinja i još nekih položaja na zapad. Stožer HVO-a u gradu teško je oštećen, velik broj zgrada oko stožera gori, a vojnici koji napuštaju grad žale se na žestoke ulične borbe. BRITBAT 27. lipnja izvješćuje kako vojnici zatečeni u tom području tvrde da HVO i ABiH drže po pola Žepča te da su borbe donekle utihnule. BRITBAT je poslao i izvješće o razgovoru od 27. lipnja sa zamjenikom zapovjednika Trećeg korpusa ABiH-a Džemalom Merdanom koji je ustvrdio da su snage ABiH-a blokirale Žepče kako bi obuzdale HVO. Merdan je izjavio da će se ABiH istom taktikom poslužiti u Tešnju, Maglaju, Novom Šeheru i Zavidovićima.
Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno (iz njegovih se riječi može pretpostaviti da je to činio HVO), te da Muslimani čine osamdeset posto žrtava, dok nijedan metak nije pogodio Varoš, područje uz rijeku, odnosno hrvatski dio grada. Poznata netočnost topničke vatre i HVO-a i ABiH-a otklanja svaku vjerodostojnost ove Dedovićeve tvrdnje. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.
Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade ABiH-a. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.
Kad ga je zapovjednik BRITBAT-a 24. lipnja upitao da mu pojasni razloge sukobljavanja muslimanskih i hrvatskih snaga u području Žepča, zapovjednik Trećeg korpusa ABiH-a odgovorio je da je tu ,,jednostavno riječ o širenju’ problema Lašvanske doline (i) na sjever.”
I doista je tako i bilo; no, upravo je Hadžihasanović bio odgovoran za to širenje. COMBRIT je 26. lipnja izvijestio kako BRITBAT ocjenjuje da „razlozi izbijanja borbi u području još nisu potvrđeni, ali da sve više jača dojam kako je agresor (A)BiH. Pokaže li se dojam točnim, valja zaključiti kako je posrijedi sljedeća faza u već zamijećenoj muslimanskoj strategiji ,otimačine zemlje’. Priče o uključivanju ‘mudžahedina’ kao udarne igle potvrđuju se na nekoliko mjesta. Ipak, čini se da je općenito nedovoljno sagledan ili čak podcijenjen postojeći prostor za eskalaciju.
Tešanj je trenutno jedino nedirnuto populacijsko središte, a doista postoji golema opasnost da će se problemi dalje širiti i ozbiljno podriti crtu nasuprot Srba. Za razliku od travničkog područja, Srbi su oduvijek pokazivali zanimanje za Maglaj i Zavidoviće i nije vjerojatno da će propustiti bilo koju priliku što im se pruži… Ovaj stožer procjenjuje da je (A)BiH u planiranju operacija uzela u obzir svaku mogućnost eskalacije sukoba sa HVO-m.
Procjenjuje se da (A)BiH želi izbaciti HVO iz područja Trećeg korpusa, vjerujući da se to ovog puta može postići a istodobno održati integritet (zajedničke bojišnice) prema VRS-u u maglajskom području.
Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera ukupno je 111. Xp žepačka brigada imala 450 žrtava od 1992. do 1994. godine.
Kao rijetko gdje, ovdje su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.
Discussion about this post