Tri desetljeća nakon rata, Bosna i Hercegovina ostaje duboko podijeljena zemlja, bez održivog nacionalnog identiteta i stvarne demokracije. U kolumni objavljenoj u američkom časopisu The National Interest, viši znanstveni suradnik konzervativne think-tank organizacije Heritage Foundation Max Primorac upozorava kako je međunarodni projekt izgradnje nacije u BiH, iako obilno financiran, rezultirao neuspjehom. Umjesto pomirbe i stabilnosti, međunarodna uprava, personificirana kroz Ured visokog predstavnika, dodatno je produbila razlike, namećući centralizaciju vlasti u korist bošnjačke većine i protivno duhu Daytonskog sporazuma.
Primorac ističe kako se model vladavine, koji funkcionira izvan demokratske odgovornosti, pretvorio u svojevrsni europski „Raj“, parafrazu kolonijalne uprave iz doba Britanskog Carstva, bez domaćeg suvereniteta i bez institucionalne evolucije. Autor u tom kontekstu poziva na zatvaranje Ureda visokog predstavnika, čije ovlasti nisu ukorijenjene u samom Daytonskom sporazumu, nego u paralelnoj međunarodnoj strukturi bez čvrste pravne osnove. Kao alternativu, predlaže federalni model po uzoru na Švicarsku i Belgiju, koji bi konstitutivnim narodima vratio pravo da samostalno rješavaju međusobne razlike.
Posebno se obraća američkoj administraciji, ističući kako upravo Washington ima ključnu ulogu u nastavku ili prekidu ovakve međunarodne uprave. Američki predsjednik Donald Trump, kako tvrdi Primorac, ima povijesnu priliku okončati ovu “farsu” i omogućiti BiH novi početak, oslobođen stranog tutorstva i temeljen na načelima realne federalističke demokracije.
U nastavku prenosimo kolumnu Maxa Primorca u cijelosti:
Tri desetljeća međunarodnog intervencionizma nisu uspjele usmjeriti Bosnu i Hercegovinu prema međuvjerskoj harmoniji i demokraciji.
Počela su obilježavanja tridesete godišnjice završetka rata u Bosni i Hercegovini (1992.–1995.), koji je odnio 100.000 života. No, malo je toga za slavlje kada je riječ o projektu izgradnje nacije u središtu Europe, vrijednom više milijardi dolara, koji se pokazao neuspješnim.
Bošnjački muslimani, katolički Hrvati i pravoslavni Srbi u Bosni i Hercegovini i dalje su podijeljeni kao i 1995. godine. Dijelovi zemlje s većinskim srpskim stanovništvom uporno teže odcjepljenju i priključenju susjednoj Srbiji. Prije rata, mješoviti brakovi činili su 13 posto svih brakova; danas taj udio iznosi svega 4 posto. Pokušaji stranaca da nametnu građanski bosanski identitet kao zamjenu za stoljećima ukorijenjene etnoreligijske pripadnosti nisu uspjeli.
Početkom ovoga mjeseca, Ured visokog predstavnika (OHR) u Bosni i Hercegovini, na čijem je čelu bivši njemački ministar poljoprivrede, izvijestio je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda kako situacija „bez sumnje predstavlja izvanrednu krizu u zemlji od potpisivanja Daytonskog sporazuma“.
Ipak, srž krize leži upravo u međunarodnoj strukturi uspostavljenoj nakon mirovnog sporazuma, koja je omogućila skupini zapadnih diplomata da budu konačni arbitri svih odluka u zemlji. Ljubomorno čuvajući svoje ovlasti, Bosna i Hercegovina ne uživa nikakav nacionalni suverenitet.
Visoki predstavnici nametnuli su više od 900 odluka, koje sežu od izbora državnih simbola do ekonomske politike i reformi pravosuđa i ustava. Naredbom su uklanjani brojni izabrani dužnosnici, uključujući članove Predsjedništva.
Tri od devet mjesta u Ustavnom sudu rezervirana su za strane suce (trenutno iz Albanije, Njemačke i Švicarske), koji često presuđuju u korist centralizacije moći u Sarajevu, gdje bošnjačka muslimanska većina kontrolira većinu državnih institucija.
Međunarodni napori na „centralizaciji Bosne na način koji nije izričito predviđen mirovnim sporazumima“, na štetu srpske autonomije, politički su neodrživi i otvorili su trajni prostor Moskvi da destabilizira regiju.
U drugoj polovici zemlje, gdje muslimani brojčano nadmašuju katoličke Hrvate u omjeru tri prema jedan, bošnjački birači koriste institut „prelaznog glasovanja“ kako bi birali Hrvate, kao i predstavnike manjina, čime se obespravljuje prozapadni blok u zemlji. Štoviše, hrvatski politički vođa suočen je s prijetnjama sankcijama Sjedinjenih Američkih Država jer se usprotivio projektu plinovoda koji bi upravljala državna tvrtka pod bošnjačko-muslimanskim vodstvom, a gradio bi se na područjima naseljenim Hrvatima.
Ukratko, ne postoji politički ni građanski prostor u kojem bi građani Bosne i Hercegovine mogli sami upravljati svojom zemljom. Je li onda čudo što su međunacionalni odnosi na najnižoj razini?
Ono što je u početku zamišljeno kao „ad hoc međunarodna institucija“ koja bi novoj zemlji pomogla da „evoluira u mirnu i održivu demokraciju“, pretvorilo se u današnji europski Raj koji djeluje unedogled „bez mehanizama nadzora i bez odgovornosti – ni lokalne ni međunarodne“. Britanski Raj (Britanski Raj /engl. British Raj/ bio je naziv za razdoblje britanske kolonijalne vlasti u Indiji, koje je trajalo od 1858. do 1947. godine. Riječ “Raj” dolazi iz hindskog jezika i znači vladavina ili kraljevstvo, i odatle autor uvodi sintagmu europski Raj koji se odnosi na vladavinu međunarodne zajednice u BiH, nap. a. RTV HB) je barem ostavio Indiji snažne pravne i demokratske institucije. Ovaj Raj stvorio je mrežu dobro financiranih nevladinih organizacija koje zastupaju interese međunarodne zajednice, a ne zemlje.
Svaka nova međunarodna intervencija pogoršava etničke odnose i usporava razvoj demokratskih institucija u Bosni i Hercegovini. Političke stranke ne traže rješenja kroz međusobni dijalog, već se obraćaju vanjskim akterima, jer suverenitet ne pripada njihovim izabranim predstavnicima, već stranim birokratima.
U svom nedavnom govoru u Saudijskoj Arabiji, predsjednik Trump usporedio je prosperitet i stabilnost zaljevskih država s „tzv. graditeljima nacija koji su uništili više država nego što su ih izgradili“. Bosna i Hercegovina je jedna od tih uništenih država.
Predsjednik ima povijesnu priliku da prekine ovu farsu. Iako su europski diplomati lice ovog postdaytonskog poretka, nijedna njihova radnja ne provodi se bez izričite suglasnosti američke vlade.
I to s razlogom. Ovlasti OHR-a ne proizlaze iz Daytonskog sporazuma, već iz konzorcija od 55 zemalja i međunarodnih organizacija uspostavljenog ubrzo nakon sporazuma i odvojenog od njega. Taj konzorcij dao je OHR-u ovlasti „da donosi obvezujuće odluke, ako on to smatra nužnim“. Stoga ne postoji čvrsta pravna osnova za njegovo djelovanje. Cijeli ovaj međunarodni aparat temelji se na pravnom konstruktu od karata.
Predsjednik Trump mogao bi Bosni i Hercegovini omogućiti novi početak tako da odbije produžiti ovlasti OHR-u i dopusti da on, zajedno s trojicom stranih sudaca Ustavnog suda, mrežom nevladinih organizacija upitne koristi i posljednjim ostacima politike izgradnje nacije, ode u ropotarnicu povijesti. Jednostavan federalni sustav temeljen na trima konstitutivnim narodima, koji bi im vratio suvereno pravo da sami rješavaju svoje razlike, smanjio bi međuetničke tenzije, kao što je to slučaj u drugim dijelovima Europe – primjerice u Švicarskoj i Belgiji – za razliku od strane intervencije.
Tri desetljeća međunarodnog intervencionizma nisu uspjela pomoći zemlji da „evoluira u mirnu i održivu demokraciju“. Možda bi sada trebalo dopustiti narodu Bosne i Hercegovine da pokuša sam.
Discussion about this post