“Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” – referendumsko je pitanje koje je narodima tadašnje SR BiH bilo postavljeno u okviru referenduma o neovisnosti, koji je održan 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine, a koje ima odjeka i danas – u vremenu kada se traži formula za ustroj države u kojoj će se u potpunosti poštivati prava konstitutivnih naroda, ali i minimalni zajednički nazivnik za vanjskopolitički smjer zemlje.
Događaj prvorazrednog povijesnog značaja koji je otvorio put izlasku BiH iz Jugoslavije, međunarodnom priznanju, a onda i stvaranju temelja za ubrzan put prema europskoj zajednici suvremenih demokratskih država, sa sobom povlači niz komentara, no s povijesnog odmaka od 32 godine ipak je moguće izvući i jasne zaključke. Prvi je da su upravo Hrvati svojim masovnim izlaskom spasili referendum te omogućili BiH da postane neovisna i suverena država, a drugi da ni tri desetljeća poslije nisu ostvarili svoja politička prava u državi koja je i zamišljena kao zajednica ravnopravnih naroda. Događaji s kraja 1991. i početka 1992. godine, u ozračju urušavanja središnjih institucija u Sarajevu, agresije JNA na Republiku Hrvatsku, kao i fizičke ugroze Hrvata u BiH, koja je eskalirala napadom na selo Ravno i zločinom nad tamošnjim Hrvatima, otkrivaju svu dramatičnost i upućuju na to da je u takvom trenutku trebalo donositi mudre odluke. Hrvati su znali kako je to trenutak za pokazati odlučnost i utrti put neovisnosti Bosne i Hercegovine, vjerujući kako će samostalna i suverena BiH biti država u kojoj će moći uživati jednaka prava s druga dva naroda.
Stoga je posve razumljivo da su hrvatski predstavnici u Skupštini SR BiH u siječnju 1992. godine podržali odluku o raspisivanju referenduma za neovisnost BiH, a kako bi dodatno naglasili potrebu za rješavanjem nacionalnog pitanja u novoj zemlji, Središnji odbor HDZ-a BiH je 9. veljače u Livnu definirao tzv. Livanjsko pitanje koje je trebalo postati dio referendumskog i kojim bi se jasnije definirao položaj naroda. Iako na kraju taj zahtjev nije postao dio referendumskog pitanja, HDZ BiH, kao krovna politička organizacija Hrvata u BiH, pozvao je sve Hrvate da izađu na referendum i glasuju za neovisnost BiH, što je rezultiralo činjenicom da su upravo hrvatski glasovi ti koji su omogućili provedbu i uspjeh referenduma te su izravno vodili odluci da Europska zajednica već 6. travnja prizna BiH.
Danas, 32 godine poslije, Hrvati su u istoj ulozi – predvodnici su europskog puta zemlje te najaktivniji zagovaratelji poštivanja ustavnih temelja na kojima je izgrađena – konstitutivnosti naroda. Prava koja su tražili 1992. nisu dobili u onom obujmu u kojem su to očekivali, a posljedica je da im se iz ciklusa u ciklus uskraćuje mogućnost biranja vlastitih predstavnika u Predsjedništvo i domove naroda. No, ustrajnost predstavnika Hrvatskog narodnog sabora BiH u borbi za ono što Hrvatima po Ustavu pripada, kao i aktivno zalaganje Hrvatske, rezultirali su činjenicom da je EU jasno i službeno u svojem temeljnom vanjskopolitičkom dokumentu naglasio potrebu poštivanja konstitutivnosti, a što je temelj uvjerenju kako će europski put sa sobom donijeti toliko željenu pravednost.
Obilježavanj
Obilježavanje događaja paradigma je ukupnih neriješenih pitanja u postdaytonskoj BiH koja, zahvaljujući različitim pogledima na nedavnu prošlost, kao i nepostojanju minimuma konsenzusa oko značajnih datuma, ne tretira na isti način 1. ožujka. U Federaciji se Dan neovisnosti obilježava, i to uglavnom kroz neradne dane, dok se u RS-u politički i društveni život odvija kao da spomenuti događaj ne postoji.
Takvo stanje upućuje na potrebu definiranja nekoliko ključnih vanjskopolitičkih prioriteta oko kojih bi predstavnici triju naroda mogli postići konsenzus, a europski put pritom se nameće kao jedno od pitanja na koja se gleda istim očima i koje bi trebalo donijeti toliko željenu političku stabilizaciju, ali i ekonomski napredak. Okrenuti se budućnosti – maksima je kojom bi se predstavnici sva tri naroda trebala voditi.
vecernji.ba
Discussion about this post