Psihologinja Marijana Grgić iz Čitluka zajedno je sa suprugom prošla proces rehabilitacije u komuni nakon što je saznala da je on ovisnik o heroinu. Iako sama nikada nije bila ovisnica, odlučila je ući u zajednicu jer je vjerovala da je podrška najbližih ključna u procesu izlječenja.
Na početku se osjećala izdano i pokušavala je problem prikriti, nadajući se da će nestati sam od sebe. U trenutku emocionalnog i materijalnog sloma shvatila je da joj je jedini izlaz otići sa suprugom u komunu. „Osjetila sam da bi najbolje bilo da poradim i na sebi i tako pokušam zakrpati naš odnos“, kazala je Grgić.
Boravak u zajednici opisuje težim od zatvora jer se ondje mijenja i ponašanje i način razmišljanja. „To je savršena bihevioralno-kognitivna terapija. Ljudi se brzo mijenjaju jer su pod nadzorom 24 sata dnevno“, naglasila je. Terapija je intenzivna i sastoji se od reda, rada i molitve. Na početku je tri godine bila odvojena od supruga, a ponovno su se ujedinili tek kad su promijenili svjetonazor i ponašanje. U zajednici su obnovili bračne zavjete i dobili dvoje djece. Iz nje su izašli s troje djece i novim životnim stavovima.
Posebno ističe važnost da obitelj zajedno prolazi rehabilitaciju. „Najbolje je kad oboje prođu proces. Ako samo jedan supružnik želi, rehabilitacija je bezuspješna“, pojašnjava. U slučaju da ovisnik odbija promjenu, terapija ne može ni započeti, a supružnici često završe s lošijim mentalnim zdravljem. Sama je, kroz iskustvo i promjene, postala ispunjenija duhovno, emocionalno i socijalno. „Problem mi više nije znak za potonuće, nego za borbu“, istaknula je.
Psihologija ju je privlačila još od djetinjstva, a studij i rad s ljudima doživljava kao životni poziv. „Iz savjetovališta uvijek izlazim sretnija jer sam odlučila poslušati svoj poziv“, kazala je.
Iskustvo iz komune i studij danas koristi u radu s ovisnicima i njihovim obiteljima. „Boravak u zajednici dao mi je uvid u ljudsko ponašanje sirovo, bez literature. U jednom trenutku bila su tu i po 40 nacionalnosti, i danas uvijek imam primjer za svaku situaciju“, pojašnjava. U radu s obiteljima najprije ispituje želi li ovisnik surađivati. Ako želi, problem je rješiv, a ako ne – osnažuje se obitelj i priprema na teške situacije. Posebno upozorava da članovi obitelji često razviju posttraumatski stres, anksioznost i napade panike.
Ključ uspjeha vidi u podršci. „Nije bitna pozadina, nego postoji li barem jedna osoba koja vjeruje u vas. To može biti i učitelj ili netko sasvim sa strane. Naša je odgovornost da budemo podrška“, naglasila je. Poruka obiteljima glasi da budu prisutni, da ne okrivljavaju i ne katastrofiziraju: „U zločinu ovisnosti uvijek su suučesnici i obitelj, a krivicu treba raspodijeliti i raditi na njoj pozitivno.“
Grgić smatra da društvo mora prestati stigmatizirati ovisnike jer su oni nusprodukt trulog sustava. „Koliko imamo ovisnika i mentalno bolesnih, toliko smo loše društvo. Nedostaje nam ljudskosti i međusobnih odnosa“, zaključila je.
vecernji.ba
