Mržnja i prezir prema Hrvatima i Hrvatskoj postali su pogonsko gorivo za homogenizaciju bošnjačkog biračkog tijela, pri čemu se zaboravlja da je upravo Hrvatska bila ključni saveznik u najtežim trenucima, pružajući logističku, vojnu i humanitarnu pomoć, te udomljujući stotine tisuća izbjeglica bez obzira na njihovu nacionalnost.
Vrhunac ovog institucionalnog i medijskog ludila očituje se u pozivima na uhićenje kardinala Vinka Puljića. Optužbe koje se protiv njega konstruiraju zbog sudjelovanja na akademskim skupovima gdje se razmatraju federalistički modeli (uključujući i treći entitet), nisu ništa drugo nego pokušaj uvođenja verbalnog delikta. Ako je razgovor o ustavnom uređenju zemlje razlog za progon vjerskog poglavara, onda se postavlja pitanje: kakvu to „građansku“ državu Sarajevo nudi? Odgovor je jasan – to nije država jednakopravnih građana, već unitarna krletka u kojoj je svako neslaganje s većinskim narativom proglašeno izdajom ili kaznenim djelom.
Ovakva politika bošnjačkih elita je duboko samoubilačka. Pokušaj da se od naroda koji je “kičma” ove zemlje naprave podstanari, vodi isključivo prema potpunoj paralizi i konačnoj dezintegraciji Bosne i Hercegovine. Onemogućavanjem Hrvata da biraju vlastite predstavnike i stalnim podgrijavanjem šovinističke retorike, sarajevska politika ne brani državu – ona je čini nemogućom. Povijest nas uči da se stabilnost BiH ne može graditi na negaciji bilo kojeg od njezina tri konstitutivna stupa. Dok god bošnjačka politika ne smogne snage suočiti se s vlastitim zabludama i prestane projicirati neprijateljstvo prema onima koji su im prirodni saveznici, Bosna i Hercegovina će ostati zarobljena u limbu međunacionalne mržnje, na štetu svih njezinih stanovnika, a ponajviše onih koji se kunu u njezinu cjelovitost.
Vrijeme je da se bošnjačka intelektualna i politička elita pogleda u ogledalo. Put kojim su krenuli – put negacije drugoga, prisvajanja države i sijanja mržnje prema narodu s kojim dijele životni prostor – ne vodi u Europu, već u duboku balkansku izolaciju. Priznanje pune političke subjektivnosti Hrvata nije ustupak Draganu Čoviću, već jedini put spasa za Bosnu i Hercegovinu. Sve drugo je samo predigra za konačni raspad ideala o suživotu koji se, nažalost, svakim danom sve više pretvara u retoričku ljušturu bez sadržaja.
