U političkom teatru Bosne i Hercegovine rijetko se što događa slučajno, a još rjeđe bez prethodnog blagoslova izvana. Dok domaća javnost još uvijek raspravlja o izjavama, sastancima i protokolarnim fotografijama, u Bruxellesu se već neko vrijeme razrađuje scenarij koji ima samo jedan cilj – upravljivu tranziciju moći. U tom scenariju Dragan Čović je potrošeni akter, a Željana Zovko pažljivo pripremana zamjena, piše portal Logično!
Nije riječ o smjeni u klasičnom političkom smislu, nego o tihoj, kontroliranoj promjeni lica koja treba osigurati da politika ostane čitljiva i predvidiva europskim centrima moći.
Željana Zovko u tom se kontekstu ne pojavljuje kao rezultat političkog sazrijevanja unutar BiH, nego kao proizvod dugogodišnje institucionalne inkubacije u Londonu, Parizu i Bruxellesu.
Njezina karijera nema doticaja s realnim sektorom, ekonomijom ili upravljanjem krizama koje pogađaju svakodnevni život građana, ali ima ono što je Bruxellesu ključno – potpunu kompatibilnost s europskim političkim jezikom i obrascima ponašanja. Nešto slično kao Marijana Petir u Hrvatskoj.
Godinama formirana pod punim političkim patronatom Dragana Čovića, Zovko nije izrasla kao autonomna politička figura, nego kao nastavak jednog sustava u novom pakiranju. Razlika je u tome što je Čović danas opterećen aferama, umorom i sve slabijim kredibilitetom u europskim institucijama, dok je Zovko za Bruxelles čista, uredna i predvidiva. Upravo zato je prihvatljiva.
Paradoks njezine političke pozicije leži u činjenici da danas javno zastupa narativ o zaštiti konstitutivnih naroda i legitimnog predstavljanja, dok će već sutra, bez puno drame, morati provoditi potpuno suprotan koncept.
Građanska država, centralizacija odlučivanja i prilagodba BiH europskim presudama nisu opcije, nego obveze koje dolaze u paketu s podrškom iz Bruxellesa. Razlika između današnjeg govora i sutrašnjih poteza neće biti ideološka dilema, nego tehničko pitanje provedbe.
Čović to vrlo dobro razumije. Zato i pokušava produžiti vlastiti politički vijek tražeći nove međunarodne oslonce, koketirajući s Tel Avivom i šaljući signale da još uvijek ima geopolitičku vrijednost.
No takvi manevri dolaze prekasno. Bruxelles političare ne otpisuje zato što griješe, nego zato što više ne mogu isporučiti ono što se od njih traži. U tom smislu, Čović je za EU problem prošlosti, a Zovko rješenje prijelaznog razdoblja.
Posebno je indikativno što se cijeli proces odvija u trenutku kada Europska unija snažno promovira žene na vlasti u regiji. Retorika je progresivna, ali praksa vrlo pragmatična.
Žene koje nemaju duboku lokalnu političku bazu, nisu sklone stvarnom otporu i nikada u životu nisu vodile rat, ali imaju snažnu vezu s europskim institucijama, idealne su za provođenje nepopularnih, ali “nužnih” reformi. One ne duguju legitimitet biračima, nego strukturama koje su ih politički oblikovale.
Zato priča o Željani Zovko nije priča o osnaživanju žena, niti o modernizaciji politike, nego o potrebi EU da u BiH ima pouzdanog sugovornika koji neće postavljati neugodna pitanja.
Cijena takve politike neće se platiti u Bruxellesu, nego u Bosni i Hercegovini – kroz daljnje slabljenje političkog subjektiviteta, produbljivanje nepovjerenja i još jednu potvrdu da se ključne odluke ne donose ondje gdje bi trebale.
Drugim riječima, promjena dolazi, ali ne kao rezultat volje naroda, nego kao administrativno rješenje. Danas se to zove europski put. Sutra će se zvati nužan kompromis. A prekosutra će se svi čuditi kako je do toga uopće došlo.
Tužno je gledati alfa hercegovačke mužijake kojima manipulira EU i polako ih stavlja u zapećak. Možemo samo zamisliti kako se osjećaju hercegovački poduzetnici kojima upravlja osoba koja nema niti jednog radnog dana u realnom sektoru. Sami su si krivi.
