Zločin u Briševu nije samo masakr – to je politička poruka. Napisana rafalima, potvrđena šutnjom i ovjerena državnim pečatima triju prestonica koje su trebale plakati, pa vrištati nad tijelima starica, djece i mučenih seljaka. A one su – šutjele. I šute.
Dogodilo se to 24. i 25. srpnja 1992., južno od Prijedora, u selu koje danas više ne postoji. Nema ljudi, nema djece, nema budućnosti – samo zaborav. Briševo je bilo hrvatsko selo, katoličko, pitomo. A onda je došla 5. Kozaračka i 6. Krajiška brigada Vojske Republike Srpske i započela bal vampira. U samo dva dana, ubijeno je 67 civila. Ne boraca. Civila. Staraca, žena, djece.
Obitelj Matanović – trinaest ubijenih. Buzuk – deset. Ivandić – devet. Marijan – sedam. Mlinar i Komljen – po pet. Precizno. Poput računice. Kao da je popis za Božićnu misu pretvoren u listu za odstrel. Među ubijenima i dva sina Mladena Matanovića – Ervin (16) i Johan (18). Najmlađa žrtva imala je 14, najstarija 81 godinu. Umirali su sporije nego što piše ova rečenica.
Silovanja, sakaćenja, rezanja ušiju, polnih organa, odsijecanja noseva. Tko je preživio, pričao je da su žene prije ubojstva silovane pred očima muževa. I djeca pred očima djedova. Bila je to predstava za Gospodara Smrti, režirana u sjećanje na Jasenovac, samo bez kamere i bez suda. Ili možda baš zbog toga.
Ali tko zna za Briševo?
Nitko. Jer Briševo nije Grabovica. Nije Ahmići. Nije Srebrenica. Briševo su ubijeni Hrvati. A to je kao ubijeni Nijemci ’45. – postoji, ali se ne priča.
Haaški tribunal? Nula optužnica. Sarajevo? Nula prijava. Zagreb? Par lampiona, nekoliko floskula o pomirbi, jedno priopćenje i – dalje u Brisel. Jer nema kvote, nema rezolucije, nema potrebe.
Zašto su pobili Briševo?
Pitali smo jednog čovjeka iz tih krajeva. Odgovor je došao porukom:
“A izgleda da su oni bili uključeni u muslimanski napad na Prijedor kad su pokušali uzeti grad. Srbi im se osvetili. Ostala hrvatska sela ostala netaknuta.”
Ah. Znači kazna. Kolektivna. Jer je Slavko Ećimović, inženjer zaštite na radu, Hrvat, s Kurevskom četom pokušao spasiti grad. Ustao protiv genocida. Zarobljen, izmučen, ubijen u Omarskoj. Njegova žena, roditelji, brat i snaha pobijeni. Djeca mu preživjela – i pokolj u Briševu. Kako? Samo Gospodin Zaborav zna.
Ali što ako su Hrvati u Briševu digli oružje da osvete njegovu smrt? Ili smrt njegove žene, kćeri, zeta? Ili ako nisu ništa digli? Je li Briševo pobijeno zato što je bilo jedino koje nije bilo “pacificirano”? Jer su slavili Ećimovića, a ne Slobodana?
I zašto onda Haag šuti?
Ako im je izmakla Grabovica, Trusina, Djeva kod Viteza, ako su bošnjačke zločine zakopali pod čaršijsku prašinu, kako je moguće da je izmaklo i Briševo – gdje su ubijani Hrvati od Srba?
Jer Briševo nije odgovaralo narativu. Ni Sarajevu, gdje se Hrvati još toleriraju kao folklor, ni Zagrebu, gdje su bosanski Hrvati postali marginalna buka u eteru europskih ambicija. Haag? On ne diže optužnice bez PR-a.
Briševo je previše katoličko da bi ga Sarajevo oplakalo. Previše hrvatsko da bi ga Banja Luka priznala. Previše mrtvo da bi ga Zagreb koristio.
Zato neka se zna:
Briševo je bila sveta zemlja. Simbol sela koje je umrlo jer nije htjelo pasti ničice. Jer je predugo ostalo uspravno. I zato što je zločinac znao – kad već ubijaš, ubij one koji šute. A Hrvati šute.
No, pitanje je dokle.
I dokle će međunarodna zajednica, koja je zbog tri muslimanske škole uvodila sankcije, tolerirati da selo s 67 ubijenih civila nema ni spomenik, ni optužnicu, ni ime u udžbeniku?
Sjećajte se Briševa. Jer, ako zaboravite njih – tko će se sutra sjećati vas?
Discussion about this post