U novoj epizodi popularnog podcasta Svjedok gostovao je ugledni brigadir Krešo Ćavar koji je s urednikom i voditeljem generalom Ilijom Ilijom Vrljićem podijelio svoja sjećanja na same početke organiziranja obrane u Širokom Brijegu te na ratni put lokalnih postrojbi devedesetih godina prošlog stoljeća. Sugovornici su se kroz razgovor dotakli prijelomnih povijesnih trenutaka s početka devedesetih godina, osnivanja prvih dobrovoljačkih snaga, razvoja poznatih ratnih jedinica te teškog i složenog položaja hrvatskih branitelja u poratnom razdoblju. Emisija je donijela detaljan pregled ratnih zbivanja od prvih dana otpora pa sve do kasnijeg preustroja snaga u redovite domobranske pukovnije, piše Jabuka.tv.
Govoreći o razdoblju neposredno nakon demokratskih promjena i izbijanja ratnih sukoba u susjednoj Republici Hrvatskoj, brigadir Ćavar je istaknuvši naglasio kako se na području Širokog Brijega iznimno rano počelo razmišljati o realnoj opasnosti prelijevanja sukoba na teritorij Bosne i Hercegovine. Posebno važnim trenutkom ocijenio je događaje s početka svibnja 1991. godine kada su odlučni mještani zaustavili oklopne tenkove Jugoslavenske narodne armije u mjestu Polog. Prema njegovim riječima, svima je već tada bilo posve jasno kakve su namjere i na što zapravo ciljaju agresorske snage.
Prisjećajući se tih dramatičnih trenutaka, Ćavar je kazao kako se u trenutku izbijanja incidenta nalazio ispred zgrade tadašnje Skupštine općine odakle se ubrzo zaputio prema Pologu. Nakon uspješnog zaustavljanja mehanizacije, organiziran je hitan poziv mještanima u osnovnoj školi u Knešpolju kako bi se provjerilo raspoloženje i stvarna spremnost lokalnog stanovništva za otpor. Sportska dvorana škole u Knešpolju ubrzo je bila prepuna ljudi pristiglih iz Graca, Blata i okolnih mjesta, dok je raspoloživo naoružanje u tom trenutku uglavnom bilo lovačkog karaktera.
Nakon uspješno provedene akcije zaustavljanja kolone, Ćavar je zajedno s pokojnim Jurom Skokom i pokojnim Mladenom Skokom preuzeo na sebe organizaciju prve dobrovoljačke postrojbe na području Širokog Brijega. Inicijalni sastanak dobrovoljaca bio je planiran u zgradi Skupštine općine, ali je nakon dojave o kretanju kamiona JNA iz Mostara hitno premješten u sigurnije prostorije škole u Knešpolju. Tom se prilikom odazvalo točno četrdeset i devet hrabrih ljudi čime je i službeno formirana Prva dragovoljačka postrojba u Širokom Brijegu.
Novoosnovana postrojba s vremenom se nastavila širiti i okupljati domoljube s različitih dijelova općine te je sredinom rujna 1991. godine, nakon masovnog pristizanja rezervista u Mostar, prvi put izašla na tadašnju industrijsku zonu na Knešpolju. U tom trenutku jedinica je brojala stotinu dvadeset i devet dobrovoljaca koji su prve količine naoružanja osigurali uz pomoć policije i djelatnika poput Pere Bubala. Cjelokupno prikupljeno naoružanje tada je tajno prebačeno u Ćavarovu obiteljsku kuću u Knešpolju gdje se isporučivalo pod okriljem noći.
Ćavar se s posebnom emocijom prisjetio reakcije svoga oca koji je u životu prošao teški Križni put, dok su se u Gluho doba noći istovarivali sanduci s oružjem, a iznad obiteljske kuće neprekidno kružio neprijateljski helikopter. Svjestan opasnosti, otac mu je tada kazao da vide što to sve znači i što bi se dogodilo da netko upadne i pobije sve ukućane. Ipak, iskusni ljudi ratne su situacije doživljavali izuzetno teško, ali su presudni bili golemi naboj volje i neizmjerno domoljublje zbog kojih se ni u jednom trenutku nije razmišljalo o odustajanju.
Tijekom razgovora u podcastu otvorena je i tema o legendarnoj Kažnjeničkoj bojni za koju je Ćavar pojasnio da je stigla s vojne obuke iz Hrvatske te je definirao kao vrhunsku specijalnu postrojbu namijenjenu izvršavanju najsloženijih ratnih zadataka. Odbacio je uvriježene predrasude i netočne tvrdnje da su njezini pripadnici većinom bili osuđenici, istaknuvši kako se radilo o pravim momcima koji su bespogovorno obavljali najteže vojne zadatke. Govoreći o široj strukturi obrane, naveo je da je u rujnu formiran Krizni stožer na čelu s Anđelkom Mikulićem i zamjenikom Zlatanom Tomasom.
Važnu ulogu u funkcioniranju sustava obrane imale su i druge istaknute osobe poput načelnika policije Pere Bubala, logističara Jage Lasića te pokojnog Josipa Kožula koji je vodio brigu o iznimno važnom sustavu veze. Zahvaljujući kvalitetnoj organizaciji veza, branitelji su pravovremeno dobivali ključne informacije o polijetanju ratnih zrakoplova iz Banje Luke i Podgorice, a na širem području Širokog Brijega uspješno su organizirani protuzračna obrana, sanitet, topništvo i logistika. Posebno poglavlje u ratnoj kronici predstavlja izlazak postrojbi na strateški važan lokalitet Galac.
Donošenje odluke o izlasku širokobrijeških snaga na Galac predstavljalo je prijelomni trenutak ne samo za obranu samoga grada nego i za cijelu zapadnu Hercegovinu. Na tom su položaju formirane Treća i Četvrta satnija, dok su pojedini dijelovi postrojbi zbog sve učestalijih incidenata na području Kruševa i Krivodola upućeni kao ispomoć prema Mostarskom blatu. Navedene položaje branitelji su držali sve do početka velike operacije Lipanjske zore koja se odvijala sredinom lipnja devedeset druge godine.
Prema svjedočenju brigadira Ćavara, Kažnjenička i Poskok bojna tada su se priključile zajedničkoj oslobodilačkoj akciji zajedno s postrojbama iz Mostara i Čitluka. Nakon što je u srpnju popustio vojni pritisak na zapadnu Hercegovinu, uslijedio je preustroj u okviru kojeg je formirana Širokobriješka bojna koja je s Kruševskom bojnom ušla u sastav Treće brigade na ratištu u Podveležju. Godina 1993. donijela je nove izazove i tragični sukob između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine o čijim je uzrocima gost također otvoreno govorio.
Tijekom veljače te godine Poskok bojna upućena je na zahtjevno Uskopaljsko ratište, da bi u ožujku uslijedilo podizanje Druge i Treće bojne te pripreme za odlazak na Doljansko ratište. Veliki gubitak dogodio se u travnju pogibijom Marija Hrkaća Čikote, dok je krajem svibnja izdana zapovijed o formiranju brigade u Širokom Brijegu čiji je prvi zapovjednik bio Pero Ćavar. U sastav te brigade uvrštene su prva, druga i treća bojna te prateće postrojbe topništva, veze, protuzračne obrane, logistike i saniteta.
Službeno formiranje Poskok bojne dogodilo se u ožujku s Vladom Marićem na čelu kao prvim zapovjednikom i Jurom Skokom kao dozapovjednikom, dok su drugom bojnom zapovijedali Boško Matijević i Krešo Ćavar, a trećom Drago Zovko i Ivan Galić. Ćavar je kasnije obnašao dužnost zapovjednika Druge bojne, a potom i načelnika operative brigade. Krajem te iste godine Pero Ćavar napušta zapovjednu dužnost koju preuzima Anto Šaškor i obnaša je sve do ožujka sljedeće godine kada po zapovijedi odlazi u Republiku Hrvatsku.
Nakon odlaska Ante Šaškora, zapovijedanje brigadom preuzima Krešo Ćavar koji aktivno sudjeluje u njezinu preustroju u 83. domobransku pukovniju Mario Hrkać Čikota čiji je postao prvi ratni zapovjednik. Novoosnovana pukovnija nastavila je izvršavati borbene zadatke na Kupreškom ratištu i drugim bojištima sukladno zapovijedima nadređenog zapovjedništva. Ćavar se s posebnim poštovanjem prisjetio Ante Šaškora opisavši ga kao svoj ljudski, moralni i vojnički uzor te se podsjetio njihova susreta pod planinom Vitorog uoči Šaškorove tragične pogibije od protutenkovske mine.
Tijekom razgovora spomenut je i 22. diverzantski odred iz Širokog Brijega koji je u listopadu izdvojen iz sastava Druge gardijske brigade pod zapovjedništvom Predraga Mandića Lije. Ova je elitna postrojba djelovala na najtežim pravcima tijekom ratne zime 1994. godine te sudjelovala u ključnim operacijama kao što su Skok 1, Skok 2, Maestral, Južni potez, ali i u vojnoredarstvenoj operaciji Oluja u susjednoj Hrvatskoj. Prema procjenama sudionika, Široki Brijeg je u najtežim trenucima u ratnoj odori imao oko šest tisuća svojih ljudi, dok je na ratišta u Hrvatskoj na samom početku otišlo više od tisuću dobrovoljaca.
U završnom dijelu emisije brigadir Ćavar se osvrnuo na osjetljivu temu podjele ratnih odličja, spomenica i današnjeg statusa braniteljske populacije u društvu. Izrazio je žaljenje što su mnoga priznanja završila u rukama ljudi koji ih nisu zaslužili, dok su istinski ratnici ostali potpuno zaboravljeni. Oštro je kritizirao zakonsko rješenje kojim se braniteljsko razdoblje priznaje tek od 8. travnja 1992. godine, pitajući se što je s onima koji su poginuli ili nestali prije tog datuma i čime se zanemaruje dotadašnje organiziranje.
Pozvao je na veću institucionalnu i društvenu brigu o ljudima koji su prošli pakao rata, a danas žive na rubu egzistencije, te je uputio snažan apel za očuvanje hrvatskog jedinstva u Hercegovini, Posavini i Središnjoj Bosni. Umirovljeničke dane Ćavar danas provodi radno i angažirano kao predsjednik Lovačkog društva u Širokom Brijegu, predsjednik Skupštine Lovačkog saveza Herceg-Bosne i predsjednik Sabora dragovoljaca i veterana Zapadnohercegovačke županije, uz obradu zemlje za osobne potrebe.
