U kontekstu predizbornih dinamika u Bosni i Hercegovini, javna debata je, sudeći po dosadašnjim kandidaturama, marginalizirala dva fundamentalna aspekta ključna za sam opstanak i budućnost države. Prije svega, neophodno je demistificirati jednu od najvećih zabluda etnonacionalističke politike, koja namjerno širi pogrešno tumačenje izbornog prava, piše nap.ba
Prvo, važno je precizirati prirodu izbornog prava za Predsjedništvo BiH. Prema važećem ustavnom i izbornom poretku, glasači u Federaciji Bosne i Hercegovine glasaju za članove Predsjedništva iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, dok glasači u Republici Srpskoj glasaju za člana iz reda srpskog naroda. Dakle, ključna činjenica koja se zataškava jest da Ustav Bosne i Hercegovine ne poznaje instituciju „bošnjačkog“ ili „hrvatskog“ člana, već isključivo „člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka“, odnosno „iz reda Hrvata“. Ova distinkcija nije semantička već suštinska. Ona otvara prostor za građansku politiku, jer svaki glasač u Federaciji BiH, bez obzira na svoju nacionalnu deklaraciju, može dati svoj glas kandidatu iz reda bilo kojeg od ta dva konstitutivna naroda. Kao građanka koja se zalaže za zaštitu ljudskih i građanskih prava, prvi put imam opciju podržati „jedinog dokazanog borca za ta prava“, osobu koja je svoju borbu za jednakopravnost svih građana već inicirala pred Evropskim sudom za ljudska prava.
U situaciji kad je država, zahvaljujući kroničnim blokadama i vetu etnonacionalističkih partija, ekonomski, socijalno i politički degradirana ispod linije podnošljivosti, njihove kampanje se zasnivaju na segmentarnom principu „glasaj svako za svog“. Njihov cilj nije sistemsko popravljanje stanja, već očuvanje patoloških struktura koje omogućavaju ličnu materijalnu korist na svim nivoima vlasti.
U tom svjetlu, analiza se svodi na dva ključna imperativa:
Prvo, postizanje povoljnog omjera političkih snaga. Za funkcioniranje države od suštinskog je značaja ostvariti konstelaciju 2:1 u korist prodržavnih i programa orijentiranih na građanska prava. Svaka kandidatura koja implicitno prihvaća ulazak HDZ-a u Predsjedništvo kao normalnu političku činjenicu, zapravo legitimizira daljnju paralizu države. U scenariju u kojem su HDZ i SNSD istovremeno članovi Predsjedništva, svaka mogućnost utjecaja na imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara u korist države BiH postaje iluzorna.
Drugo, svjesno biranje između dvije suprotstavljene vizije. Pitanje koje se postavlja pred glasače je hoćemo li u Predsjedništvu imati osobu koja će, koristeći alate vanjske politike, lobirati za implementaciju presude „Zornić“ i drugih presuda ESLJP-a, te time raditi na izgradnji građanske države? Ili ćemo, podržavajući neartikulirane kandidature vođene ličnim ambicijama, dozvoliti da to ključno mjesto zauzme kadar HDZ-a, čiji je politički program baziran na ideji „legitimnog predstavljanja“ i suvereniteta konstitutivnog naroda, što direktno ugrožava teritorijalni integritet države?
Međutim, ova analiza bila bi nepotpuna bez adresiranja trećeg, možda i najvažnijeg faktora: građana same Bosne i Hercegovine. Više od tri decenije, dominantni politički narativ hrani se na našoj kolektivnoj apatiji i historijski niskoj izlaznosti na izbore. Taj pasivni stav omogućio je etnonacionalističkim elitama da konsolidiraju vlast i transformirJu državu u svoje privatno posjedništvo. Vrijeme je da se probudimo iz tog hibernacijskog sna. Svaki glas koji ostane neiskorišten nije neutralan čin; on je, u suštini, glas datog povjerenja onima koji nas vode u propast. Ovo izbore treba promijeniti iz rituala beznačajnosti u čin kolektivnog osvješćivanja i preuzimanja odgovornosti.
Ovaj poziv na buđenje se izrazito odnosi i na dijasporu. Milijuni građana Bosne i Hercegovine koji žive i rade van njenih granica nisu gledatelji, nego su suštinski dio našeg društva. Njihova iskustva u funkcionalnim demokratijama, njihova ekonomska snaga i njihova emocionalna vezanost za domovinu čine ih ključnim faktorom za promjenu. Pozivam sve članove dijaspore da iskoriste svoje pravo glasa i postanu aktivni kreatori budućnosti zemlje iz koje potiču. Njihov glas može biti onaj odlučujući faktor koji prevagne na strani građanske Bosne i Hercegovine.
Odgovor na ovo pitanje determinira budućnost Bosne i Hercegovine. Stoga, moja podrška, a istovremeno i apel svim sugrađanima u zemlji i dijaspori koji vide državu kao zajednički projekt, ide prema kandidaturi jedinog dokazanog borca za građanska prava, Slavena Kovačevića. On predstavlja jedinu autentičnu alternativu koja može inicirati procese demontaže etnonacionalističkog sustava i usmjeriti Bosnu i Hercegovinu ka modernoj, unitarnoj građanskoj državi zasnovanoj na principu jedan čovjek – jedan glas. Svaka druga opcija je, u suštini, potvrda statusa quo i put u daljnju državnu krizu. U kontekstu regionalne nestabilnosti i geopolitičkih napetosti, takav put ne nosi rizik samo od daljnjeg institucionalnog kolapsa, već je potencijalni katalizator za eskalaciju sukoba koji bi, iz Bosne i Hercegovine, mogli zahvatiti cijelu jugoistočnu Europu. Ovo više nije izbor između političkih opcija; to je izbor između opstanka države i njenog potpunog urušavanja.
