Na današnji dan, kada se obilježava 33. obljetnica ovog stravičnog zločina, podsjećamo na našu priču prvotno objavljenu krajem prosinca 2024. godine. Priča o Anici Jurić ostaje trajni podsjetnik na tragediju i borbu za pravdu.
Anica Jurić – Majka Hrabrost
Anica Jurić, žena iz Kaknja, simbol je stradanja Hrvata u Bosni i Hercegovini i svjedokinja jedne od najtežih sudbina proisteklih iz rata. Pripadnici Armije BiH ubili su joj pred očima supruga i tri sina, ostavljajući je ranjenu i neutješnu, s bolom koji traje već 31 godinu. Taj monstruozni zločin dogodio se 13. lipnja 1993. godine, na svetog Antu, kada je Anica sa svojom obitelji bila zarobljena u blizini groblja Grmače u Kaknju.
Tog sudbonosnog dana, krv mladih života natopila je kakanjsku zemlju. Stjepan (25 godina), Ljubomir (21 godina) i Dragan (nepunih 20 godina), zajedno sa svojim ocem Jurom, brutalno su likvidirani pred očima Anice i drugih članova obitelji. Najstariji sin Stjepan pogođen je u leđa, dok je njegova supruga, koja je držala njihovu dvogodišnju kćerkicu Lidiju, stajala pored njega nemoćna pomoći.
„Psovali su nam ‘majku ustašku’. Stjepan je ležao, a iz leđa mu je tekla krv. Udarali su ga nogama“, svjedoči Anica za RTV Herceg-Bosne, prisjećajući se trenutaka užasa koje nikada neće zaboraviti.
U nemilosrdnom ubijanju, Anica je molila i preklinjala svoje zarobitelje da joj barem jednog sina poštede, ali pripadnici Armije BiH nisu imali milosti. Likvidirali su jednog po jednog, dok su Anica i ostale žene, uključujući njezinu nevjestu, ostale ranjene i nemoćne da išta učine.
Zločin bez kazne: 31 godina boli i nepravde
Od tog stravičnog događaja prošle su 31 godine, a za smrt njezine obitelji nitko nije odgovarao. Unatoč višestrukim svjedočenjima pred domaćim sudovima i Sudom u Haagu, pravda je ostala daleki san za Anicu Jurić.
„Nikada nitko nije odgovarao. Išla sam u Sarajevo, novinari su dolazili u moju kuću, ali ništa se nije pokrenulo. U Haagu sam mislila da će se nešto promijeniti, ali ništa“, priča Anica, čije riječi oslikavaju duboku razočaranost pravosudnim sustavom.
Nedavno je, zajedno sa svojim nevjestama, uputila prigovor Tužiteljstvu Zeničko-dobojske županije zbog pokušaja zataškavanja ovog monstruoznog zločina.
„Čekaju da umrem kako bi se sve zaboravilo“, kazala je Anica, naglašavajući kako se unatoč svemu i dalje bori za istinu i pravdu.
Sjećanje na nevine žrtve
Tijela njezinog supruga i sinova pronađena su nekoliko godina kasnije u masovnoj grobnici unutar groblja Grmače. Anica ih je napokon pokopala, a od tada do danas često odlazi na groblje kako bi molila za njihove duše. Njezina nevjesta Zrinka također redovito obilazi grobove svojih najmilijih.
„Zločinci će odgovarati barem pred Bogom ako već zemaljske pravde nema“, istaknula je Zrinka, oslikavajući nepokolebljivu vjeru u božansku pravdu.
Ali Anica nije morala podnijeti samo gubitak svoje obitelji. Godinama kasnije, nastavila je trpjeti poniženja i prijetnje.
„Na groblju su dvojica pjevala ‘bit će mesa, klat ćemo Hrvate; Babo kupi nam salate’. Nazvala sam policiju“, prisjeća se Anica jednog od brojnih poniženja koje su dodatno otežale njezin život.
Snaga u vjeri i obitelji
Unatoč nezamislivom gubitku, Anica pronalazi snagu u vjeri i obitelji. Unuci koji su odrasli bez svojih očeva, kao i praunuci koji nastavljaju lozu Jurića, daju joj razlog za život i vjeru u budućnost
„Vjerujem u pravdu, ako ne na ovom svijetu, onda pred Bogom“, kaže Anica, čije riječi odjekuju dubokim uvjerenjem i nadom unatoč svim nedaćama koje ju prate.
Ova hrabra žena ostala je simbolom majčinske ljubavi i nepokolebljive borbe za pravdu.
Anica Jurić – majka hrabrost, svojim životom svjedoči o boli, stradanju i nepravdi koja je zadesila Hrvate u Kaknju i šire, ali i o snazi vjere, ljubavi i nade. Svaki korak njezina života poruka je da se zločini nikada ne smiju zaboraviti, a pravda mora ostati ideal kojem treba težiti bez obzira na prepreke.
