Zamjenik američkog državnog tajnika SAD Christopher Landau na zasjedanju NATO-a u Daytonu govorio je o BiH i dao jasnu poruku – voljni smo slušati, dogovori se moraju poštovati, ali se morate prilagoditi novim vremenima.
Njegov govor prenosimo u cijelosti:
Zaista mi je velika čast i zadovoljstvo što sam danas ovdje i što mogu da vam se obratim. U ime predsjednika Trumpa i državnog tajnika Rubia, želio bih da se zahvalim guverneru DeVainu i kongresmenu Turneru na gostoprimstvu. Također, zahvaljujem svim uvaženim zvanicama koje su doputovale iz svih krajeva svijeta, a posebno iz Europe i s Balkana. Radujem se što sam u prilici da vas pozdravim u našoj zemlji, čast mi je da ste nam ovdje gost.
Okupljeni smo na jednom zaista posebnom mjestu, u zaista posebnom trenutku. Dayton, Ohajo je rodni grad braće Wright – Wilbur i Orvilla – koji su sanjali o zrakoplovima na motorni pogon i taj san pretvorili u stvarnost jednog prosinačkog dana 1903. godine u Kitty Hawku, u Sjevernoj Karolini. Nevjerojatno mi je da se prvi let motornog zrakoplova dogodio svega 60 godina prije mog rođenja – a moj djed je tada već imao 20 godina.
Čovječanstvo je prešlo dug put u vremenu koje je za povijest kao treptaj oka – i u dobru i u zlu.
Ovdje smo i u posebno značajnom trenutku – 30 godina nakon što su završeni pregovori o mirovnom sporazumu za BiH, upravo u ovom gradu. Bilo da se radi o pojedincima ili narodima, malo je plemenitijih pothvata od traganja za mirom – za sebe ili za druge. A, naravno, potraga za mirom i njegovo promoviranje upravo je suština diplomacije, kojom se danas bavim.
Stoga, danas odajemo počast onima koji su se prije tri decenije okupili ovdje da zaključe mirovni sporazum.
Da li to znači da je taj sporazum savršen? Naravno da ne. Većina mirovnih sporazuma predstavlja pokušaj kompromisa. A kompromis često nije lijep. Niko ne dobije 100 posto onoga što hoće – ali je to ipak bolje nego da se ne postigne ništa.
Daytonski sporazum, zaključen prije 30 godina, proglašen je herojskim i povijesnim – i zaista je zaustavio građansko krvoproliće. Ali, na samom početku, Sjedinjene Države su ukratko izložile svoj cilj, da se postigne sporazum koji je – citiram – “jasan, ograničen i ostvariv”.
Ova skromnost u sredstvima i ciljevima djeluje privlačno. Danas nisam ovdje da držim predavanja, već da slušam vas koji dolazite iz BiH i regije. Mi u Trumpovoj administraciji spremni smo da stavimo na raspolaganje svoju pomoć i doprinesemo unapređenju uvjeta – ali samo ako je naše uključivanje i željeno i opravdano. Znam da to nije uvijek bio duh u kom su američki dužnosnici pristupali vanjskoj politici, ali u ovom pogledu, kao i u mnogim drugim, Trumpova administracija spremna je isprobati drugačiji pristup – i ponosan sam što predstavljam taj novi način razmišljanja.
Zapravo, moje porijeklo me je savršeno pripremilo za to. Moj otac je bio karijerni američki diplomata. Rođen sam u Madridu, u Španjolskoj, dok je služio u tamošnjem američkom veleposlanstvu. Odrastao sam ne ovdje, u Sjedinjenim Državama, već u nekoliko zemalja Јužne Amerike, gdje je bio veleposlanik SAD-a. Dakle, iako sam Amerikanac od trenutka svog rođenja, navikao sam da Sjedinjene Države- i svijet – promatram i očima drugih. Očekujem i poštujem različita gledišta, i razumijem da nisu svi – niti žele da budu – isti kao ja ili moji sunarodnici Amerikanci.
Možemo voljeti svoju zemlju i biti ponosni na nju, a da istovremeno uvažavamo ogromnu raznolikost naroda i kultura širom planete. Predsjednik Trump je upravo ovu temu istakao prošle nedjelje, u svom važnom govoru o vanjskoj politici u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji. Priznao katastrofalne rezultate američkih pokušaja “izgradnje država” širom svijeta tijekom posljednjih desetljeća i osudio aroganciju onih koji slete u stranu zemlju i misle da imaju sve odgovore.
Što to znači za Bosnu i Hercegovinu? To znači da smo spremni da slušamo i surađivati sa svim uključenim stranama. Sporazumi moraju biti čvrsti da bi opstali, ali istovremeno morate biti fleksibilni da biste se prilagodili novom vremenu.
Da budem jasan: Sjedinjene Američke Države ne nude neograničena sredstva za nedefinirane, neizvjesne ili nerealne ciljeve. Ova osnovna poenta prečesto se gubi kod onih koji zagovaraju preoblikovanje stranih društava prema utopijskim vizijama.
Nismo zainteresirani da namećemo viziju društva koja odražava želje udaljenih birokrata i uskih aktivističkih krugova. Sjedinjene Američke Države mogu biti voljan partner sa značajnim političkim kapitalom. Možemo raditi vrijedno, ali surađivat ćemo samo s onima koji su posvećeni pragmatičnom realizmu za svoju zemlju.
Odbacujemo dva neodrživa ekstrema – s jedne strane težnju za transcendentnom transformacijom, a s druge strane ponovno otvaranje starih rana. Beskrajno ekspanzivna politika bez uzdržanosti i povijesne skromnosti postaje neprijatelj strategije i ustavnog državnog uređenja. To nije naša svrha, naša funkcija, niti naša misija.
Narodi i društva posjeduju otpornost – ali moraju da odluče da budu otporni. I ovdje ne govorim samo o liderima, već o narodu.
Postići ravnotežu između trajnosti i fleksibilnosti nije lako. Sporazumi koji su i čvrsti i prilagodljivi zahtijevaju suglasnost i konsenzus svih strana na terenu. Oni moraju odražavati regionalne uvjete i stvarnost, a ne idealizirane i apstraktne obrasce nametnute odozgo ili izdaleka. Kada različite nacije i prednosni sistemi postoje jedni pored drugih, mir ne zavisi od vojne pobjede – koja samo postavlja teren za sljedeći sukob – nego od kompromisa koji omogućava svima da žive zajedno. Mir i razvoj definiraju ljudi koji moraju da žive s posljedicama – ne pravnici (a i sam sam pravnik), ne akademici, niti istraživački instituti.
Zato mislim da s pravom možemo reći da je Dejtonski sporazum uspjeh – iako nije savršen ni u teoriji ni u praksi. Ovdje sam da izrazim spremnost Trumpove administracije da sluša i da igra konstruktivnu ulogu za sve strane.
Na kraju, narodima Bosne i Hercegovine i njenim susjedima pružamo ruku prijateljstva i izražavamo spremnost da pomognemo. A vama svima zahvaljujem na vašem vremenu i pažnji. Hvala vam.
Discussion about this post