“Ideja bratstva među svim ljudima, bez obzira na njihova uvjerenja, sve dok su ljudi dobre volje, učvrstila se u Crkvi, ne samo između katolika i protestanata, već i između njih (katolika i protestanata) i sljedbenika drugih religija, piše portal Noviživot.
Smatram to vrlo upitnim, da ne kažem pogrešnim!
Radije bih govorio o prijateljstvu, ako ti odnosi u pojedinačnim slučajevima zaslužuju to ime, što općenito nije slučaj.
Radije bih govorio o našem bližnjemu, kojeg nam Evanđelje nalaže da ljubimo (čak i naše neprijatelje). Ali braća i sestre? Braća i sestre? Kakvo bratstvo postoji, na primjer, između kršćanstva i islama, koji progoni ili potiskuje kršćansku vjeru u većini zemalja u kojima ona prevladava? Kršćani su dokazivo najprogonjeniji u islamskim zemljama.
Situacija nije puno bolja ni u komunističkoj Kini. Takozvano „domoljubno udruženje“ pod Xi Jinpingom u Kini uspješan je pokušaj podjarmljivanja Katoličke crkve i njezine sinizacije (reinterpretacije i transformacije), što mnogi slijepi ljudi još uvijek vide kao dobitak. Kako žalosno!
Vjerujete li doista u dobrohotnost Kineske komunističke partije, islama ili ortodoksnog judaizma prema kršćanstvu općenito, a posebno katoličanstvu? I hinduizam je nedavno postao puno agresivniji prema kršćanima. Koliko je katoličkih crkava zapalila naša takozvana „braća i sestre“ u Francuskoj, na primjer? Koliko je katoličkih svećenika ubijeno? To se događa svake godine.
Koliko je vjernika, na primjer, u afričkim zemljama, optuženo i osuđeno na smrt ili jednostavno ubijeno od strane islamskih terorističkih skupina?
U Jeruzalemu se može dogoditi da vas kao kršćanina ortodoksni Židovi tretiraju s otvorenim prezirom. Popis je dug. Ovdje navodim samo nekoliko primjera. U kojem se mjehuru ili paralelnom svijetu odvija razgovor o univerzalnom bratstvu, uspoređujući ga sa svjetskim činjenicama u međureligijskim odnosima?
Kako mi katolici, u ovom kontekstu, možemo neselektivno govoriti o našoj „braći i sestrama“, među kojima su militantni zagovornici njihove religije ili ideologije? Oni ne vjeruju u Isusa Krista, Sina Božjega, Put, Istinu i Život, jedina vrata k Ocu. Bore se protiv ovog vjerovanja i svih koji ga se pridržavaju. Broj kršćanskih mučenika sigurno se ne smanjuje.
Kako njihovi progonitelji mogu biti moja braća i sestre, moja braća i sestre? Ne mogu biti. Ne dovodim u pitanje Evanđelje dobrog Samarijanca. Niti ograničavam milosrđe, koje se proteže čak i na neprijatelje. Ali ove potonje ne nazivam svojom braćom i sestrama, barem ne dok ne ispunjavaju kriterije vjere, odbacuju je, bore se protiv nje – ponekad do krvoprolića – ili je toleriraju samo po cijenu masovne diskriminacije i ugnjetavanja, prenosi LifeSiteNews.
Sveti Ivan također sasvim izričito kaže u prologu svog Evanđelja da nam je Isus Krist dao moć da postanemo djeca Božja, a da to zahtijeva začeće odozgo: u duhu i istini. Dakle, nismo djeca Božja po prirodi, već zbog naše vjere u Isusa Krista i krštenja koje je On učinio uvjetom spasenja.
Priča o univerzalnom bratstvu je nerealna, da ne kažem sentimentalna
U našim ustima, to je svojevrsna naivna i dobronamjerna capatio benevolentiae („osvajanje dobre volje“) onih drugih vjera, ali činjenice govore protiv toga. Svaka njihova pogreška postaje „prihvatljiva“ kao rezultat toga.
U ustima drugih, ovaj razgovor se ionako ne nalazi u međureligijskom kontekstu, ili se javlja samo sporadično, barem u mojoj percepciji. Međutim, želio bih istaknuti da imam muslimanske rođake i prijatelje i da ih imam od mladosti.
Situacija je drugačija među krštenim kršćanima. Ne moram to elaborirati. Ali čak ni u tom odnosu nema pravog jedinstva osim u istini. A ova potonja je rimokatolička. To se mora vrlo jasno reći. To ne proizlazi iz moje arogancije, moje umišljenosti, moje psihe ili bilo kakvog navodnog ekstremizma s moje strane, već iz vjerovanja Rimokatoličke crkve, u koju vjerujemo, kao što je dobro poznato, i koju ispovijedamo u Vjerovanju. Tako smo nazvali problem, koji se općenito izbjegava. Ako se ignorira, toliko hvaljeno jedinstvo nije ništa više od nesloge, proturječja i beznadne heterogenosti vjerovanja, lijepo obojene kao navodna „raznolikost“.
Pri bližem pregledu, i strukturalno, ovaj ekumenski način je sve samo ne jedinstvo u istini. Ne vjerujem u ljubav bez istine. Nije ljubav, već istina ono što nas čini jednim, kao što nije ljubav, već istina ono što nas razdvaja.
Sav taj razgovor o bratstvu i različitosti stoga se temelji na isključivanju pitanja istine kako bi se postigli navodno bolji odnosi
U odnosu na one drugih vjera, to znači relativiziranje Isusove tvrdnje o apsolutnosti, isključivanje Njegove jedinstvenosti i normativnosti za sve ljude; a u odnosu na druge kršćane, to znači relativiziranje nužnosti Rimokatoličke crkve za spasenje, njezine vidljivosti, njezinog univerzalnog značaja za spasenje i posredovanje, njezinih sakramenata i, na kraju, ali ne i najmanje važno, relativiziranje ili snižavanje njezina papinstva na počasni primat uz maksimalnu prilagodbu.
Ponavljam svoju tezu: Oni koji nemaju istinu mogu se stopiti sa svima i biti dobri prema svima, a da ih to ne boli. Mogu uključiti sve i svakoga. Isključivost i jedinstvenost tada su stvar prošlosti. Ljudi to također žele. Ali čim se pitanje istine pokrene u svoj njezinoj širini i opsegu, dolazi do polarizacije, distanciranja, odbacivanja i mučeništva ili obraćenja u najboljem smislu te riječi: prihvaćanja katoličke vjere, krštenja, Rimokatoličke Crkve u njezinoj vidljivosti, jedinstvenosti, katolicizmu i apostolnosti, njezinih sakramenata, njezinog apostolskog nasljeđa i njezinog jedinstva sub Petro et cum Petro (papinstva).
Mač istine koji dijeli, a koji je Isus Krist pripisao sebi i s kojim se poistovjetio, prolazi kroz obitelji, prema Njegovim riječima. Ne optužujemo Isusa za neljubaznost. Slažemo se s Njim da je On istina i da mnogi odbacuju tu istinu. Stoga se spominje mač. Za razliku od Muhameda, Isus ne poznaje nasilje. Rekao je da se ovaj mač treba vratiti u korice (i to Petru, od svih ljudi, koji bi trebao jamčiti za istinu tradicionalne vjere). U tom pogledu, ne može se očekivati nikakav ustupak ili sporazum od drugih religija osim ako se ne obrate objavljenoj, božanskoj istini kakva se očitova u Isusu Kristu.
Ali čak i s kršćanima koji su odvojeni od nas, nema istinskog jedinstva osim ako se ne obrate Rimokatoličkoj crkvi – kao što su obraćenici oduvijek činili – i vrate se jedinstvu s Petrom i njegovim nasljednikom. Krist je osnovao svoju Crkvu na toj stijeni. U biblijskom smislu, papina moć znači vlast nad cijelom kućom, latinsku jurisdikciju, ne samo počasno predsjedanje, niti samo prvi u ljubavi, već stijenu i obvezujućeg jamca jedinstva u punoj istini tradicionalne vjere. Za odvojene kršćane to također uključuje ponovno stjecanje sakramenata koje su izgubili, apostolskog nasljeđa i istinskog jedinstva u vjeri, koje ne mogu pronaći ni među sobom. Dođi, Duše Sveti! Razgovori o konsenzusu to neće popraviti.
Discussion about this post