Postoji jedan nepisani zakon u hrvatskom medijskom prostoru: sve što vole “krivi ljudi” automatski postaje opasno, nazadno i prijetnja demokraciji. Marko Perković Thompson savršen je primjer tog fenomena – ne zato što je uistinu opasan, već zato što je njegova popularnost ogledalo koje mnogi ne žele pogledati.
Jer ono što ih zaista boli nije ni Thompsonova gitara, ni stihovi, ni publika u crno-bijelim majicama. Boli ih to što netko tko ne dolazi iz “njihovog” kulturnog kruga može samostalno mobilizirati desetke tisuća ljudi bez ijedne naslovnice Jutarnjeg, bez PR kampanje i bez političkog pokroviteljstva. Boli ih činjenica da taj “neprihvatljivi” izvođač ima veću publiku od većine njihovih miljenika zajedno.
Thompsonova glazba godinama puni trgove, dvorane i stadione. Ljudi dolaze jer žele slušati ono što ih dira – pjesme o zemlji, ratu, vjeri, identitetu. No, taj zanos godinama ne mogu prežvakati oni koji sebe nazivaju kulturnom elitom. Lijevi komentatori, tzv. mainstream mediji i samozvani borci za civilizacijske vrijednosti – svi redom skaču na svaki njegov koncert, pjesmu ili izjavu kao lešinari. Ne zato što im zaista smeta što pjeva, nego zato što smeta kome pjeva i kome se sviđa.
Ironično je koliko energije troše da dokažu kako Thompson nije relevantan, dok ga istovremeno pretvaraju u opsesiju. Zabranjuju mu nastupe, demoniziraju njegove obožavatelje, lijepe etikete, seciraju stihove. A sve to samo pojačava njegov kultni status. Jer kada publiku uporno uvjeravaš da su zaostali, neuki ili opasni – oni ne odustaju od svog izbora, već se s njim još više identificiraju.
Što je najgore, ti isti mediji često nemaju problem s izvođačima koji u svojim pjesmama veličaju nasilje, kriminal ili razvrat – jer su “autentični” i “suvremeni”. Ali kada netko otpjeva o ratu u kojem su izgubili kontrolu nad narativom – e to se ne smije. Tu prestaje sloboda izražavanja, a počinje histerija.
Možeš se ne slagati s Thompsonom. Možeš ne voljeti njegovu glazbu. Ali ignorirati desetke tisuća ljudi koji se s njim povezuju – to je intelektualna lijenost. A sustavno ih prezirati – to je elitizam. Lešinarenje nad tuđom emocijom i identitetom nije kulturna politika – to je bijeg od vlastitog poraza.
Discussion about this post