Nedavno je hrvatski ovčar proglašen nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske, čime je potvrđena iznimna kulturna i povijesna vrijednost te autohtone pasmine. Crni kovrčavi pas neizostavni je dio slavonskih imanja, a sve je cjenjeniji i izvan hrvatskih granica. Prvi put se u povijesnim spisima đakovačkog kraja spominje još u 14. stoljeću.
Neraskidiva je veza hrvatskog ovčara s njegovim čovjekom. Kraljevi slavonskih imanja stoljećima imaju važnu ulogu.
– Ja otkad znam za sebe, znam i za hrvatske ovčare. Kad sam bio mali, morao sam čuvati svinje svaki dan. Bez njih je to bila nemoguća misija. Kako smo mijenjali posao, prebacili smo se na krave, ali hrvatski ovčari su non stop s nama, rekao je Marko Vrtarić.
Dug je bio put do priznanja hrvatskog ovčara nematerijalnim kulturnim dobrom.
– To znači da smo ga na nekakav način zaštitili. Zaštitili smo njegovu izvornost, zaštitili smo njegovu autentičnost, ovog kraja, ovog podneblja, ove naše Slavonije, naglasio je Blago Petric, predsjednik Matičnog kluba “Hrvatski ovčar” u Đakovu.
Temperamentan i vrlo pametan, hrvatski je ovčar više od kućnog ljubimca. Sve se više otkrivaju njegove vrline.
– S obzirom na to da jako puno uče, u današnje vrijeme jako su dobri i za sport. Ja sa svojom konkretno idem i na utrke, radimo agility, a uz sve to mogući su i razni drugi sportovi – što god poželite. Pas je stvarno svestran, izjavila je Marija Kelava iz Matičnog kluba “Hrvatski ovčar” u Đakovu.
Očuvanje genetike i standarda te ono što hrvatske ovčare čini posebnima, zadaća je uzgajivača. Mnogi od njih vezani su uz tu pasminu cijeli život.
– Ja sam u uzgoju od malih nogu, od mog djeda, pradjeda, oca, rekao je Krešimir Brataljenović, uzgajivač hrvatskih ovčara.
Srca osvaja i diljem Europe, pa čak i u dalekom Japanu. Zadaća kinologa ostala je nepromijenjena – sačuvati to bistro oko i živahan duh. Prvi veliki korak napravljen je – priznanjem da je nacionalno kulturno dobro.
