Sve više država postaje bolno svjesno da golema kineska ulaganja u njihovu infrastrukturu imaju i svoju cijenu – koju one jednostavno ne mogu platiti. Jer pokazalo se da mnogi projekti nisu rentabilni.
Kineski Novi put svile je još uvijek središnji element vanjske politike kineskog predsjednika Xi Jinpinga. Diljem svijeta Kina je uložila novac i izgradila oko 21 tisuću projekata, pretežito u infrastrukturi. To se već uspoređivalo i s Marshallovim planom američke pomoći u obnovi Europe nakon Drugog svjetskog rata.
Ali postoji bitna razlika u tim mjerama potpore: Marshallov plan je uglavnom pomogao obnoviti već postojeću infrastrukturu industrijskih zemalja Europe kako bi se one vratile u svjetsko gospodarstvo, a kineski „Jedan pojas, jedan put“ – kako je službeni naziv te inicijative – je golema pozajmica uglavnom srednje i manje razvijenim državama za infrastrukturne projekte koji će im se možda isplatiti – a možda i neće.
Jer taj golemi iznos od oko 1,2 bilijuna eura, koliko je Kina uložila u zemlje svijeta, je najvećim dijelom i otišao u blagajne kineskih, u pravilu državnih tvrtki koje su izvodile radove i često preuzele upravljanje onim što je bilo sagrađeno. Države koje su potpisale sporazum su tako i previše često bile suočene s mutnim kalkulacijama troškova građevinskih radova,ali jedva da su imale mogućnosti bilo što reći i prigovoriti.
Sad treba i vraćati..
Kina doduše i dalje ulaže milijarde diljem svijeta, no sad je već došlo vrijeme da te države počnu vraćati kredite – a tu je sve više problema. Američki institut AidData procjenjuje kako Kina ima oko jedan bilijun eura potraživanja – ne računajući kamate. A oko 80% tih kredita je otišlo u države koje su ionako u financijskim nevoljama. Institut je utvrdio da je u posljednje vrijeme došlo do velikih problema u otplati dugova, a i u gradnji više ne teče sve glatko: realizacija 1.693 projekata je dovedena u pitanje, a njih 94 su već prekinuti ili odgođeni do daljnjeg.
AidData konstatira kako je već kod više od polovice svih kineskih ulaganja došlo vrijeme za početak vraćanja duga, a tu onda dolaze i dogovorene kamate. To se događa u doba kad je novac gotovo svugdje postao skuplji, što je za zadužene zemlje još veći problem. Kina doduše nije povisila svoju eskontnu stopu, ali nema razumijevanja u slučaju kašnjenja s otplatom kredita: u takvim slučajevima umjesto 3% kamata računa 8,7%.
Problem je utoliko veći što je Kina isprva tek rijetko osigurala svoja ulaganja protiv moguće nelikvidnosti zajmoprimca – početkom 2000-tih je to bilo kod jedva petine pozajmica, sad to čini kod gotovo dvije trećine svojih ulaganja u inozemstvu. Svjetska banka procjenjuje da je Kina već morala dati nove kredite u iznosima koji se mjere u stotinama milijardi dolara kako bi države-dužnici ostale likvidne i nastavile opsluživati kredite. No čitav iznos pozajmica nije samo problem za zadužene zemlje,nego sve više i za samo kinesko gospodarstvo.
Utrka u pozajmicama
No krediti se dijele i dalje: AidData procjenjuje da Kina godišnje posuđuje oko 80 milijardi dolara državama manjih i srednjih prihoda, a tu Peking nije više jedini. I Washington godišnje ulože oko 60 milijardi dolara u razvojne projekte diljem svijeta, a većina tog novca odlazi u blagajne privatnih tvrtki. Jedan primjer je nedavno najavljen projekt gradnje luke u glavnom gradu Šri Lanke koji bi trebao koštati pola milijarde dolara.
Upravo ta otočka država u Indijskom oceanu je u velikim nevoljama, među ostalim i zbog svojeg sudjelovanja u Putu svile. Kinezi su u blizini grada Hambantote na jugu otoka izgradili luku i međunarodni aerodrom, ali prihodi od tih infrastrukturnih projekata nisu ni približno dovoljni za otplatu kredita Kini.
Razvijene države uplašile su se i gospodarskog i političkog utjecaja Kine na manje imućne zemlje pa su redom pokrenule vlastite projekte podjednako slikovitih naziva kao Novi put svile. Tako je skupina zemalja G-7 prije dvije godine pokrenula inicijativu ulaganja u infrastrukturu Build Back Better World (Obnovimo bolji svijet) i također se okreće manje imućnim državama. Koncem listopada je i Europska unija održala prvi sastanak na vrhu inicijative Global Gateway gdje se vode pregovori o ulaganjima u države Europe, Azije i Afrike u iznosu od oko 70 milijardi eura. I tu se čuje kako bi ukupan iznos ulaganja u eksploataciju sirovina, obnovljivu energiju i transport mogao biti i do 300 milijardi eura.
Opasna igra preko leđa nerazvijenih
Je li to doista pomoć – ili tek natjecanje u političkom i gospodarskom utjecaju? I predsjednica EK Ursula von der Leyen je na toj konferenciji izjavila kako se zemljama u razvoju želi ponuditi „bolji izbor“ u financiranju infrastrukturnih projekata. Iako nije spomenula Kinu, upozorila je da „druge opcije“ često imaju i „visoku cijenu.“
AidData je izračunao da su već 2021. članice skupine G-7 uložile u zemlje u razvoju oko 84 milijardi dolara više nego Kina, ali stručnjaci tog instituta procjenjuju da SAD i njegovi saveznici na duže staze neće moći posuđivati tolike iznose kao što će to moći – i morati Kina, već i da bi održala svoje gospodarstvo.
Stručnjaci upozoravaju da je nadmetanje s Kinom u kreditiranju siromašnijih zemalja opasna igra. Jer i na kineskom Putu svile je sve više zemalja koje ga žele napustiti. To nije samo slučaj Italije ili Filipina gdje su i političke napetosti s Kinom sve veće, nego se i Šri Lanka sad opet želi približiti Zapadu.
DW
Discussion about this post